BIZNISMENI #1 🔛 TARA & NENA

12. Karlo

           

Protežem se ispod plahte, polako žmirkam prema balkonskim vratima i oduševljeno zaključim da je dan baš savršen. Sunčan, topao, ali ne previše vruć kao protekli dani. Zabacim plahtu i polako krenem ka balkonu.

Ma kako odmaknem zavjesu i hvatam kvaku, tako i zastanem. Kosta već stoji na svom balkonu, u standardnoj kućnoj odori koja se sastoji od bokserica i samo od bokserica. Nabio je naočale na nos, proteže se, kao gleda nekamo u daljinu, pa malo pijucka kavicu i sve si mislim, čime se to napucao.

U nekom se trenutku saginje, pa se ponovno isprsi, a u rukama drži plastični roza vrč. Prvo mi padne na pamet, budala će se otuširati, a on, krene zalijevati cvijeće.

Tiho otvaram balkonska vrata, izađem van, rukama se oslanjam na ogradu i ne prestajem ga gledati. Zalijeva, Lacosta, cvijeće ko pravi. Napinje mišiće, a ozbiljan do bola, toliko da me uopće ne doživljava.

Samo na kratko se usmjerim ispred sebe, natrag na Kostu i jebi ga, munjevito opet gledam ispred sebe. I, a, u pičku materinu.

Matea zalijeva vrt dugačkim šlaufom, a čimpanza pokraj mene ne zna kako privući pažnju, pa i on zalijeva vrčićem, kako mu ne bi štrcnulo na njegov šlauf.

„Matea, pa sunce mu poljubim!", viknem.

„Jebem ti mater, umal' se ne usrah!", uvuče Kole zrak i ustukne korak.

„O, susjedi, dobro jutro", mahne Matea.

„Dobro jutro!", oglasi se Kole veselo ko ptičica.

„Pogledaj kako je to vrijedan muškarac!", obratim se ponovno Matei. „Pogledaj ti, Matea, našeg Kostu Kecarevića, zvanog Lacosta! Ustaje u pola deset kako bi udahnuo život svojim divnim ružicama. Ni jedan cvijet ne bi trebao biti zanemaren. Ni jedan. Kosta zna sve o tome. Inače se razumije u vrtlarstvo! Ako ti zatreba bilo kakva pomoć, on je tu! Tu je on! Za sve!"

„Začepi, Krešo! Začepi, ako ne želiš da ti iščupam jezik sa sve glasnim žicama!'', reži momčina na mene, pa momentalno spušta vrč na pod.

„Zna o oprašivanju, o presađivanju, o doziranju vode, ma sve. Gdje je Kosta, tu cvijeće cvijeta", nastavim glasno.

„Joj, kad te budem oprašio", sikti frend.

„Lijepo...", Matea nas promatra. „Danas je divan dan!", promijeni temu.

„Isto sam i ja pomislio malo prije u krevetu. A ti, Kole, jesi li i ti pomislio kako je divan dan?", pitam ga podignutih obrva.

„Bio je divan, dok se ti nisi pojavio. Kako samo znaš sjebati svaki moj trenutak! Ko da imaš senzor u dupetu kad NE treba da se pojaviš!"

„A kako bih ja točno trebao znati kad ti imaš ''trenutak''?", malo mu se približim.

„Pretpostavljam da je danas dan za odmor, obzirom da je nedjelja", nasmiješi se Matea.

„Hajde dođi na kafu?", vikne Kosta pomalo nervozno.

„Ne želim smetati", slegne ramenima.

„NE SMETAŠ!!!", zaurla majmun.

„Dobro je! Čula te!", zakolutam očima.

„Onda stižem za desetak minuta", potvrdi.

Pogledam u veselog Lakostu. „Taman da se obučem i spremim!", pljesnem dlanom o dlan, uđem u sobu i ostanem stajati na sredini, jer čujem frendove trkaće korake koji idu prema meni.

„Za šta se ti spremaš?", drekne.

„Pa, dolazi nam susjeda. Ne mogu u gaćama pred nju. Odjeća nam je čista i mirišljava, pa ću se i obući k'o čovjek."