BIZNISMENI #1 🔛 TARA & NENA

10. Karlo

Gugl je majka! Majka znanja!

„Mali Radojica!", namjerno rastežem, dok utipkavam. „Jesi mu dao ime, svaka ti čast", kliknem na prvo što mi izbaci, pa iz teksta izvlačim. „Odlučio je prevariti Turke, tako što će se praviti mrtav. Oni su ga mučili..." švrljam dalje. „Nije mrdnuo ni kad su mu u gaće ubacili zmiju. Uuuu!", stisnem se. „Znaš, sreća tvoja da ga nisu nazvali Minijaturni Radojica, obzirom da naglašavaju kako je stvarno bio mali. Tek bi se onda imao čime hvalisati."

„Bio je junak", mrmulji Kosta spuštene glave. „Bio je jebeni junak!"

„Bio...", uzdahnem. „Izgleda da smo saznali slabu točku Radojice", nasmijem se. „Pizdin grč! I, junak pada!", savijem ruku u laktu, pa je naglo opustim. „Ja, šećeru moj, stvarno ne znam šta misliti o tebi!"

„Ne moraš misliti uopšte", nastavlja u istom tonu. „Pobrini se napokon za neki ručkić!"

„Hoćemo onda neke kobasice i jaja? Ili lignjice? Šta ti se jede, sad kad ti se ne jebe?", podbočim se.

„Da me ne boli kurac, ovoliko koliko me boli, nabio bih te k'o magarca", opako me gleda.

„Nemoj, Kosta, majke ti, više pričati!", podignem dlan. „Ne želim znati kako ti nabijaš magarce! Dosta mi je i ova slika koja mi je k'o maglica stalno pred očima."

„Vratiće se moj Radojica uskoro u pogon, a onda ću te išamarati za sve ovo."

„I, opet si mislim, kako bi me to šamarao?", zaigrano podižem obrve, a kad Kosta rastvori usne s namjerom da me ušutka, odlučim ja ušutkati njega. „Nemoj mi reći! Nemoj! Ne zanima me! Šta si kecao, kecao si, Kečeru moj."

„Kecar!", ispravlja me. „Kreni više po taj ručak, jer ima da crknem od gladi."

„E, moj Kosta, pizdin dime, tko ti dade takvo ime...", zapjevušim.

„Znaš, Karlo, kad bi se dijelile medalje za glupost na svjetskom takmičenju, svake bi godine bila tvoja!", smijulji mi se bedak. „Garantovano TVOJA!"

„Eh, ali nažalost uvijek srebrna, jer zlatnu bi medalju za glupost s ponosom ti nosio oko vrata", namignem mu, pa nam krenem naručiti nešto za jesti.

Sreća naša, pa je ovo jedini obrok u danu koji ne moramo sami financirati. Zato si dajem oduška i naručujem cijelu malu gozbu, s molbom da dostave u Kostin ured. A, naručim i vreću leda...

Nakon finog ručka, koji je Kosta proveo s ledom u krilu, vraćam se u svoj ured, i provjeravam papire koji su me dočekali na stolu. Primijetim da su pristigle i narudžbe nekih novih klijenata, i to me oraspoloži.

Radni je dan protekao izuzetno produktivno, i bez ijednog kiksa, ako ne računamo Kostin kurac, ali on dakako ne spada u posao. Ugasim laptop, pokupim sa stola ključeve auta i krenem po Kecara.

Leži on na kauču, s nogama preko naslona i žmiri, a vreća mu je s ledom i dalje na bolnom mjestu.

„Znaš li da ti od prejake hladnoće može i otpasti?", nacerim se, a Kosta se trzne.

„To si ti, budalo!", zakoluta očima i natrag spušta glavu.

„A, koga si očekivao? Crnokosu od jutros?"

„Ne podsjećaj me!"

„Idemo, bolesniče moj. Vrijeme je da napustimo ovo mjesto."

Ustaje Kosta polako s bolnom grimasom, i skoro mi dođe da ga ko ranjenika odvučem do auta. Vuče se ko smrt na dopustu kroz hodnik, uzdiše u liftu, a kad najzad kročimo na vrući asfalt, Kosta skine košulju i baci je na stražnje sjedalo, a on sjedne ispred.