Silazila je polako niz uske ulice dodirujući nežno prstima kamene zidove uživajući u osećaju prijatne hladnoće. Senoviti prolazi krili su čitav niz vrata iza kojih su bila dvorišta puna života skrivena od očiju prolaznika. Čuli su se glasovi žena i vriska dece, zapahnu je miris sveže pečenog hleba i čaja...osmehnu se jer je konačno bila na svom. Ni jedno drugo mesto nije izazivalo toliko emocija kao Mardin, njegova osebenost je bila u tajnovitim prolazima, pogledu mladih devojaka ispod šarenih marama i načičkanim radnjama punih drangulija koje su privlačile kao magnet jer uvek je tu bilo ponešto za svakog. Sakrivena iza naočara i umotana u maramu nije želela da je iko prepozna jer ona je za sve trebala ostati zaboravljena. Sada je neka druga trebala zauzeti njeno mesto, podariti naslednike i biti sve ono što ona nije. Merdan je ovoga puta napravio pravi izbor...učiteljica. Bila je njihova, poznavala kako stvari funkcionišu i imala poštovanje obrazovane žene. Bolelo je ali joj je i ublažilo grižu savesti jer na kraju svako dobije ono što zaslužuje. Laganim korakom stigla je do bazara i utopila se u masu tražeći prikladne poklone za brata, snaju i malenu Hanu. Želela ih je iznenaditi kada se vrate iz posete od rođaka. Pažnju joj privuče filigranska radnja...uđe u malenu prostoriju sa najlepšim primercima nakita od zlata i srebra. Zadivljeno je posmatrala naušnice i tanke lančiće kao niti isprepletane veštim rukama umetnika. Iza vrata se pojavi starac i osmehnu se ugledavši mladu ženu.
-Dobro došli...izvolite, kako vam mogu pomoći?
-Hvala vam...ušla sam privučena lepotom vašeg umeća, izuzetan rad.
-Čast mi je, zahvaljujem na lepim rečima.-starac je posmatrao ispod naočara zaključujući da je visokog roda.
-Želela bih uzeti ovaj lančić sa priveskom anđela, mnogo mi se dopada.
-Naravno, ako smem pitati...da li je to za vas?
-Ne...za jednu malenu devojčicu koju volim najviše na svetu.
Čovek je pogleda ispod oka i osmehnu se...sporim pokretima sa nežnošću skide izabrani nakit i spusti na staklenu vitrinu tražeći kutiju da upakuje poklon.
Nera je bila prezadovoljna darom i verovala da će se dopasti snaji i bratu, želela ga je pokloniti Hani. Uze upakovanu kutijicu i izađe na ulicu. Šetala bi satima ali joj zazvoni telefon...
-Mamino, rekla si da te zovem ako se javi Asis. Krenuli su i doći će za pola sata. Kasnije idemo kod tate u bolnicu.
Poklopi vezu i krenu nazad, srce joj poskoči od uzbuđenja, videće se nakon toliko vremena i to opet ovde. Da je makar tata sa njima bilo bi pravo porodično okupljanje.
-Moja seka...moja duša, lepa si kao majska ruža. Jedva dočekah da te zagrlim! – brat je dohvati u naručje i glasno izljubi.
-Mnogo ste mi nedostajali, želim sve da vas izljubim. Yasemin divno izgledaš. – oduševljeno je gledala u mladu ženu koja je sijala srećom ne skidajući svoje tamne oči sa muža.
Osećala je njihovu ljubav i iskreno se radovala njihovoj sreći, devojčica je bila ista majka. Prelepe crne kose i očiju boje turmalina u beloj haljinici kao anđeo se smejala pružajući ručice tetki. Preseče je za trenutak bol pomislivši da je sreće i ona bi imala ovako blago, jednu divnu devojčicu. Uze je i privi na grudi udahnuvši njen miris zagnjuri lice u kovrdžavu kosu.
-Hajde deco, ručak je gotov...čeka nas Ismail. Ne volim da kasnim, celo jutro sam napeta. Daće Bog da bude dobro. – Hafa izgovori rečenicu drhtavim glasom.
-Mama, moramo popričati večeras o tatinoj želji...verujem da Nera ne zna a ja bih da to obavimo dok smo svi na okupu. – Asis se uozbilji i pogleda u sestru.
