Tajna njenog pogleda 🔚

Deveti Dio

Prošlu noć nisam najbolje spavala. Zato sad sjedim i šminkam se, sakrivam puderom podočnjake.

Aleksandr noćas nije bio kod kuće, bar ne da ja znam. Otišao je sinoć poslije 'hitnog' poziva.
Nisam sigurna šta da mislim, jer poziv je navodno hitan, ali samo za mene jer je ocu rekao da nije nista važno.
Pogledam se u ogledalo, zadovoljna onim što vidim, još jednom prije nego izađem iz sobe.

Sjedamo za sto da doručkujemo, u istom momentu kad i Aleksandar ulazi u trpezariju. Prvo mi lakne jer je dobro, a onda shvatim da je u drugoj odejći.
Gdje je bio, dođavola? I odakle mu druga odjeća?
Zaželi nam dobro jutro i sjeda za stol. Jedemo u tišini, atmosfera je gotovo pa mučna. Prebacujem hranu po tanjiru jer mi nije do jela. Hiljadu misli mi prolazi glavom. Što dobrih, što loših, ali mi najviše odvlači misli gdje je Aleksandar proveo noć i šta je sa Arminom, još mi se nije javio. Uh, glava mi je pred pucanjem.

U nekom trenutku čujem da me Aleksandar zove, pogledam u njega.

- " Elena, da li si dobro?" - zabrunuto me posmatra.

- " Jesam." - vraćajuci pogled nazad vidim da njegovi roditelji zabrinuto gledaju u nas. Ne pridajem tome pažnju.

Osjetim da Aleksandar i dalje gleda u mene, ali se ne usudim da pogledam u njega. Nastavim prevrtati hranu po tanjiru.

****

Armin je i dalje nedostupan. Zaista brinem za njega. Zvala sam i Beograd gdje su mi takođe rekli da nemaju nikakv kontakta sa njim već osam dana.
Osjećam se kao lav u kavezu i rikala bih na sav glas da mogu.

Pavel i Aleksandar nešto pričaju, dok Anna pregledava magazin. Ja pregledavam nekakve spise i dokumente na tabletu, koje mi je Ema poslala. Sve nas trže zvono na vratima.

- " Gospđ. Elena, traži vas neki mladi gospodin. " - obrati mi se tiho jedan telohranitelj.

- " Mene?" - nemam pojma ko bi mogao da bude.

- " Da, gospđ."

- " Uvedi ga." - odgovorim mu i vidim po Aleksandrovom pogledu da mu se to ni malo ne svidja.

Ne vjerujem. Čujem bat koraka i znam da je Armin i ako ga jos ne vidim. Čim je ušao u salon, potrčala sam mu u zagrljaj.

-" Armime." - čvrsto ga grlim.

- " Leno." - gotovo bolno me pozva.

Osvjestim se istog trenutka. Odmaknem se od njega i bolje ga pogledam. Jedva stoji na nogama, i ako se to ne vidi na prvu ja ga poznajem. Meni ništa ne može sakriti.

- " Gdje si bio? " - upitam ga istog trena kad mu pocjepam košulju. Dugmići se razlete na sve strane, svučem mu košulju.
Na prednjem djelu torza nema nista, ali na zadnjem djelu ruke ima gazu, krvavu.
Pogledam u telohranitelja i zamolim ga za kutiju prve pomoći. Ne znam da li je prije otišao ili se vratio sa njom. Upitam ga za ime, zove se Ivan.

- " Hvala, Ivane. Slobodan si."

- Armine, ovo će da boli, hoćes anesteziju?" - rana izgleda loše i mora se ušiti.

- " Ne, uredu je." - i tacno znam da zna gdje se nalazi, ne želi spustiti gard ispred njih.

Neprimjetno podignem pogled, Aleksandar ključa od bjesa, a njegovi roditelji gledaju sta se dešava. Ništa im nije jasno.

- " Opusti ruku, moram ovo ušiti." - samo je klimnuo glavom.

Sjednem iza njega na dugački tabure, očistim ranu i krenem polako ušivati. Znam da ga boli, ali ne odaje to. Rana nije duboka, sva sreća metak ga je samo dobro rasparao.
Kad ga konačno ušijem, natopim gazu sa jodom i uvijem mu ruku zavojom.
Dok ustajem sa taburea, nagnem se i poljubim ga u sljepočnicu.