Tajna njenog pogleda 🔚

Deseti Dio

Želim da se zahvalim za  1K. Mnogo mi znači što čitate moju priču. Hvala vam puno. Ljubim vas sve. 💞

Uživajte!

____________________________________

Papiri za razvod. Molim?

Već pet minuta gledam u vrata od salona. Elena je rekla šta je imala i samo izašla. Izašla je bez dopuštenja. Otišla je vjerovatno za onim tipom. Bože, daj mi strpljenja. Hladno je u moju kući dovela ljubavnika. Ona nije normalna, a da ne spominjem da su moji roditelji tom svjedočili. Skinula ga je na moje oči. Dodirivala je njegovu kožu svoji prstima. Ljubila je njega pored mene živog. Ovo je ne prihvatljivo.
Nevoljo Božija, kako ovo da objasnim majci i ocu. Od stida bih propao u zemlju. Kako da ih pogledam u oči?
Rođenoj ženi nisam dovoljan. To krši prvo i najvažnije porodično načelo.

"Ako nisi sposoban da zadovoljiš vlastitu ženu, da je usrećuješ, cjeniš i poštuješ, nesposoban si muškarac. Ako si pak sposoban da svojoj ženi zadovoljiš sve potrebe, sposoan si da upravljaš čitavim svjetom."

Bjesan prvenstveno na sebe pa onda na Elenu i tog ljigavca koje se usuđuje doći mi u kuću. Već sam na izlazu iz salona kad začujem očev glas.

- " Aleksandre, u radnu sobu, odmah." - naredi mi.

Ulazim u radnu sobu i dalje ljut. Bjesan sam na sebe. Ne znam šta da radim, niti šta da mislim. Otac sjeda nasuprat mene. Gleda me pronicljivo. Ćuti i samo me promatra. To me ovako ljutog samo još više nervira. Kako je ovako miran?

- " Sine, onaj dečko je Elenin brat."

- " Brat? "

- " Da, brat."

- " Čekaj, Elena ima brata. Kako? Mislim kako ja to ne znam? " -upitam oca, indenađen.

- " Po ocu. Armin je Nikolin vanbračni sin. Za njega se nije ni znalo, odnosno javnost nije znala za njega. Ja jesam od kad se rodio, znao sam za njega."

- " Zašto ja ne znam za njega? "

- " Mislio sam da ti je Elena rekla."

- " Nije, zapravo jako malo znam o njenom životu van Rusije." - kažem  ocu ono što me najviše muči.

- " Aleksandre mislim da bi trebao razgovarati sa svojom ženom. Neke stvari ti ona mora reći." - pogledam u njega i samo mu klimnem glavom.

****

Smjeh. Elena. Dobacivanje. Opet smjeh. Armin. Brz bat koraka, trčeći?
Da li sam lud ili se Elena i Armin jure? O Bože, kao dvoje male djece su.
Jure se po kući i bockaju jedno drugo, verbalno. Opet taj smjeh.
Ulijeću u salon, smijući se. Elena je u šorcu i majici na bretele, svileni komplet, rekao bih da u tom spava, a Armin je samo u donjem djelu trenerke, gol do pojasa.

Očigledno nesvjesni okoline u kojoj se nalaze. Smiju se i rugaju jedno drugom. Ne obaziru sa na nas. Mjehur koji ih obavija je gotovo ne probojan. Otac i majka zadivljeno gledaju u prizor ispred sebe. Tolika ljubav i povezanost, bliskost između sestre i brata, kao jedno su. I tačno znam o čemu mama sad razmišlja, znam da sad misli na Aleks, moju sestru. Da imao sam sestru. Ključna riječ, imao, više je nemam. Aleks i ja bili smo mnogo povezani. Baš kao Elena i Armin. I znam da mojim roditeljima ne smeta to što su narušili harmoniju i autoritet kuće dječijom igrom, niti to što su prekršili bonton jer nisu obučeni prikladno. Znam da su se sjetili Aleks i mene kad bi se znali ovako juriti po kući. Samo mi smo smjeli kršiti pravila. Kao bez glave. Bez brige. Bez problema. Opušteno. Nevino. Čisto. Dječije...