Tajna njenog pogleda 🔚

Šesnaesti Dio

Dan za danom prolazi. Polako se izvlači i april.

Ne znam gdje udaram. Ponekad imam utisak da život prolazi pored mene. Otkad sam zatvorena u vilu. Sjeverni dio Moskvske oblasti, grad Dimitrov. Jednostavno imam mnogo vremena za razmišljanje. Sem Nikolaja nema drugih obaveza. Zapravo on mi nije obaveza. Toliko je sladak i umiljat da jednostavno ne možeš da ga ne voliš.

Da porodila sam se. Rodila sam živog i zdravog dječaka. Još malo puni mjesec dana.
Rođen je malo ranije, ali hvala Bogu odlično se razvija.

****

Uspjela sam da dovedem liniju u red. Imam malo još da poradim na stomaku. Uz malo vježbe opet ću imati svoje trbušne mišiće. Strije su se same povlačile, sad imam tek poneku.

Sve u svemu zadovoljna sam. Opasnost nam vise ne prijeti, Aleksandar je živ i zdrav. Javio se dan nakon što sam se porodila.

Sreća koju sam čula u njegovom glasu je neopisiva. Obećao mi je da će se brzo vratiti. Da ima još par sitnih poslova i da kad to riješi onda je tu sa nama. Za stalno. Nije mi mogao dati bolji poklon od tog obećanja. Darovao me je obećanjem da će se vratiti.

I evo me stojim kraj prozora gledajuci u panoramu Dimitrova. Da, još uvijek smo na sigurnim lokacijama dok se Aleksandar ne vrati. A i zbog Armina, jer ima ozbiljnih problema sa Zamirom, koji je na celu albanske mafije, pokušava se odmetnuti. Nikad ne znas gdje će udariti. Ali svejedno, bitno da smo svi živi i zdravi.

Pogledam na sat i vidim da će još malo šet, vrijeme kad Nikolaj jede. Pa polako krenem da mu pripremam hranu. Jede na flašicu. Prvih petnaest dana sam doila, ali sam vjerovatno zbog stresa ostala bez mlijeka. Pa mu sad pravim vještačku hranu. Uglavnom jede, ne buni se.

I kao navijen, ljubi ga majka, jel otkucao sat šest i on kreće da plače. Gladan je, pa se buni. Biće to pravi drekavac. Osjećam da će nam svima skakati po glavi. Neka nek je on samo meni živ izdrav više ništa mi ne treba. Potrudicu se da ima roditeljsku ljubav, da mu usadim prave vrijednosti da bude lijepo vaspitan. Sve to mozemo korigovati u dogledno vrijeme.

Popnem se polako u sobu. Uzmem ga u naručije i dam mu flašicu.

"Mamin mali dječak.." - počnem da mu tepam dok on jede.

Ubrzo kad bljucne, a onda i zaspe. Vratim ga u njegov krevetić i još malo ostanem u sobi. Gledajući kako spava. Kao mali anđeo.

I sve se nekako počinje slagati, samo još da se Aleksandar vrati. Da budemo prava porodica.

****

Jaka buka me budi. Neko mi je na vratima. Uh i ne prestaje da zvoni. Probudiće mi djete. Navučem svileni ogrtač i požurim niz stepenište ka dole. Brzo otvorim vrata i ne mogu da vjerujem šta vidim.

Imam osjećaj da sam se oduzela. Potpuno sam paralisana. Samo stojim i gledam, ne trepćem ma ni ne dišem. Bukvalno rečeno.

Na vratima stoji ni manje ni više nego Aleksandar sa sve ogromnim buketom crvenih ruža.

Samo gledam u njega. Ne mogu da se pomjerim, nisam u stanju da razmišljam.

Bez riječi me privuče u zagrljaj. U trenutku mi prolazi misao da je živ  i zdrav i da se vratio.

Odjednom osjetim suze na svom licu, kako klize. Nisam bila ni svjesna plačem. Samo sam ga još čvršće zagrlila.

Unijeo me je u vilu. Tiho zatvorio vrata. Smjestio nas u salon. Sjedim mu u krilu i plačem. Još uvijek. Ne mogu doci sebi.

Izgleda da mi je tek sad jasno sta se moglo desiti. Sustiglo me sve kad je već gotovo.

Bez riječi me držao. Pružao mi je utjehu. Čvrsto me obgrlio rukama. Ovo je neki novi i nježno Aleksandar. Sviđa mi se.  Gubim se u tom zagrljaju doslovno. Jer očigledno da nije zapostavljao svoje tjelo.

Nekako sam se smirila. I jednostavno samo skupila u njegovom zagrljaju. Želim da ovo nije samo san. Želim da bude tu, ujutro kad se probudim. Želim da je ovo stvarno.

Uz te misli sam zaspala u njegovom naručju.

_____________________________________

Još jedno poglavlje.

Vaša plavaDjevojka_