Tajna njenog pogleda 🔚

Jedanaesti Dio

Veći dio popodneva proveli smo šetajući Gorkim parkom.

Prvo nisam mogla da povjerujem da me doveo u Gorki park, od svih mjesta u Moskvi.

Gorki park, na obali rijeke Moskve, pravi je raj u smjeni godišnji doba. Ima predivan pogled na panoramu čitavog grada. Možete vidjeti ljude koji sjede na klupicama, zaljubljene parove koji šetaju, deke koji igraju šah pa čak i porodice koje piknikuju. Park je popularan i po besplatnom WiFi, ali i po punktovima za napajanje mobitela i laptopa. Tako da možete vidjeti i dosta tinejdžera kako surfuju internetom, prave zanimljive fotke ili snimaju vlogove. Naravno, tursti su uvijek tu.

Polako kako su minuti odmicali, a kasnije i sati, shvatila sam zašto me doveo baš ovdje. Počeo je da priča. Onaj grubi i kruti muškarac, otvorio se. Nisam znala zašto, ali bilo mi je ne izmjerno drago zbog toga.

Većina onog što me mučila zadnih par dana polako se razjašnjavalo.

Pričao mi je o svom djetinstvu, roditeljima.. Malo bi provlačio i zanimljivosti parka kroz šetnju. Sve sam slušala, svaku riječ koju je izgovorio upijala. Mnogo sam saznala o njemu. Shvatila sam koliko mu znači moja podrška sa svakom izgovorenom riječi držala bih mu ruku čvršće, uvlačeći mu se u zagrljaj. Tako zagrljeni nastavili smo hodati.

- " Znaš nekad sam imao sestru. Zvala se Aleks.. - počeo je da priča.

Nisam ga željela prekidati. Njegov glas, tako umirujuće djeluje na mene. Pustila sam ga da mi kaže sve, jer ko zna kad ću opet imati priliku čuti to od njega.

On nije čovjek koji se lako otvara, on ne priča mnogo..jer to je Aleksandar. Krut, grub i oskudan na riječima.

Kroz priču sam shvatila koliko su bili bliski, koliko ju je voljeo, cjenio i poštovao, ali i štitio. Naposljedku mi je ipričao i kako je stradala i kako on nije uspijeo da je zaštiti. Automobilska bomba.

- " Nisi mogao ništa da uradiš. Sigurna sam da i ona to zna." - iskreno sam mu rekla šta mislim.

Znam da je djelom osjećao odgovornost i krivicu za njenu smrt, ali nije mogao da zna niti da je spasi na vrijeme.

Napokon sam shvatila zašto nije ništa rekao za Armina, niti za naše blesave igrice po kući. Za tih par dana koliko je Armin bio kod nas često smo narušavali autoritet i bonton kuće. Vjerovatno mislite da smo ne vaspitani i da pravimo gluposti kao da smo djeca. Istina je da kad kog nam se ukaže prilika da budemo zajedno, Armin i ja volimo kvalitetno i kroz osmjeh na licu da provedemo vrijeme.

Tako smo šetali držeći se za ruke kao tinejdžeri.
Kad je došlo vrijeme večeri krenuli smo ka njegovom restoranu. Čim smo ušli u restoran Aleksandar je zaštitnički spustio ruku na moja leđa, usmjeravajući kuda da idem. I tačno sam znala, obilježavanje teritorije. Nisam marila mnogo za znatiželjne poglede. Volim što je zaštitnički nastrojen, vjerovatno većina žena ne voli takve muškarce, ali ne i ja.

Prosto, volim kad me neko mazi i pazi..prija mi ma da to vjerovatno nikad neću izreći na glas.

Večerali smo u prijatnoj tišini. Razmišljala sam o svemu što mi je danas rekao o sebi.
Drago mi je jer mi se otvorio. Pričao je o sebi sam nisam morala potencirati da govori o sebi. Drago mi je jer ima povjerenje u mene ili ga još stiče. Na dobrom smo putu, napokon. Imam osjećaj da ćemo uspjeti. Voljela bih to.

Aleksandar je baš onakav čovjek kakvog sam zamišljala za svog budućeg muža. Čovjek o kom sam potajno maštala. Baš onakav kakav meni treba.
Dovoljno je snažan i čvrst da podnese sve ono što bi život sa mnom podrazumjevao. I ako je pomalo krut sa osjećanjima ipak umije da ih pokaže kad treba.

On je čovjek kraj koga se osjećam sigurno. Znam da će da me zaštiti kad to bude trebalo. Mogao bi da mi pruži sve šta mi treba i šta želim. Uvijek je tu uz mene čak i kad ga ja danima ignorišem. Ne odustaje i baš takav mi se sviđa. Njegov karakter i temperamet mu to ne dozvoljavaju.

Želim porodicu. Pravu porodicu. Želim da moja djeca imaju ljubav roditelja, da ih odgajamo zajedno i da žive sa nama.

Ja sam pretežno bila u internatima i nisam mnogo vremena provodila sa roditeljima. Ali želim da moja djeca odrastaju sa nama.

Znam da Aleksandar može da mi pruži takvu porodicu, baš onakvu kakvu želim. Punu ljubavi, zdravlja, sloge i sreće. Znam da on to može. I što je najvažnije želim to sa njim.

Na neki lud način mi se sviđa. Imam osjećaj da ne bih mogla da živim bez njega.

Za ovo kratko vrijeme postao mi je mnogo drag. Mislim da počinjem da se zaljubljujem u njega. Nadam se samo da se i ja njemu sviđam.

Vjerujem da možemo da uspijemo i boriću se za NAS. Upravo sam donjela još jednu ispravnu odluku.

______________________________________

Ovo je jedno kratko poglavlje.. Nadam se da će te uživati.

Ovako da vas ovim putem obavjestim. Razrađujem priču o Arminu.. Nisam još odlučila da li da je objavim ili ne...

Želite li da vam  pišem o Arminu?

Vaša plavaDjevokja_