Koliko je teško napustiti vlastiti život nakon dvadeset i četiri godine ? Da li je zaista moguće započeti novi život daleko od domovine i porodice?
Sjedeći na zagrebačkom aerodromu razmišljala sam o mogućnosti da ipak ostanem ovdje. Mrzila sam ekonomsku situaciju Balkana, ljudi zbog školovanja i bolje plaćenog posla odlaze u neznano područje.
Navikla sam na svoju porodicu ovdje, na brižnost mojih roditelja, na srdačne ljude ovdje, a sada to sve ostavljam i odlazim u New York.
Nije bitno štogod da se desi, porodica ostaje porodica. Tamo će me dočekati moja tetka i tetak kao i prijateljica Daša s kojom se družim duži niz godina.
Ipak neću biti sama.
Moja odluka je konačna, tamo ću pokušati biti još veći optimista, započeti novi život i završiti još dvije godine studija.
"Sranje", iznervirani ženski glas je doprio do mojih ušiju i prekinuo razmišljanje.
Dignula sam svoj pogled s već hladne kafe i obratila pozornost na smeđokosu djevojku ispred sebe.
"Imaš neki problem?", zbunjeno sam je upitala trepćući očima.
Prevrnula je očima. "Mnogo njih, ali kad već pitaš da nemaš slučajno neku majicu prolila sam vrelu kafu po svojoj?", upitno me posmatrala i smjestila se na stolicu pored mene.
"Za čudo Božije imam pun kofer odjeće", ljupko sam joj se nasmiješila.
"Slatki Kriste, hvala ti", prevagnula je tu zanimljivu frazu preko svog jezika.
Izvadila sam svoju majicu i dala joj. "Izvoli, no imam jedan problem. Jedva sam zatvorila ovaj kofer tako da ćeš morati da sjedneš na njega kako bi ga zatvorila".
Nasmijala se glasno na moju izjavu. "To ti meni jer se vidi da sam debela i volim hranu? Polomit ću ti kofer".
Shvatila sam svoje riječi, izrekla sam to na tako glup način. Moji obrazi su buknuli u crvenu boju i odlučili me još jednom obrukati. "O moj Bože, dugo nisam vidjela nikoga da se crveni. Šalila sam se djevojko, ja sam Alba usput", tako zanimljivo ime za ovo područje.
"Oprosti na nepromišljenosti, ja sam Tara", zamahnula sam svoju plavu kosu unatrag.
"Opušteno, no čekaj me tu idem se presvući samo", nasmijala me njezina izjava. Kao da imam gdje pobjeći, odluka je donesena.
Par puta sam prelistala svoj telefon i nove notifikacije wattpada. Ponekad pomislim da nemam te narančaste čarolije poludjela bih. Bila sam sretna jer su ljudi pratili moj rad i vjerovali mi. Za wattpad nikad ne možeš biti star.
"Tu sam, pa kuda tebe put nosi?", gledala me zainteresirano.
"Odlučila sam se preseliti u New York kod tetke i završiti studije arhitekture još dvije godine, sada odmah ću naći neki posao i to je to. Ti? ", upitno sam je gledala.
Lice joj se ozarilo. "Inače imam dvadeset i tri godine. Ovamo sam došla par dana kod bake i djeda, a živim u New Yorku i studiram novinarski fakultet", da se primjetiti da je novinar, svako pitanje je imalo i podpitanje.
"Starija sam od tebe godinu dana, imaš dečka?", upitala sam je.
"Imam Andriju, stariji je od mene dvije godine i posljedna je godina arhitektskog fakulteta. Njegovi imaju firmu za stolariju. Sjedimo zajedno u avionu?", upitno me gledala.
Klimnula sam glavom, a onda su javili na zvučnike da se ljudi za NY smjeste u avion. "Ti, imaš li nekoga?", upitala me, prava mala brbljivica.
Odmahnula sam glavom. "Ne, jako sam čudna osoba vjerojatno zbog toga se niko nije usudio boriti za mene".
Smjestile smo se u avion i razgovarali. Saznala sam da njezini imaju arhitektsku firmu i da je vrlo bogata. Bogatstvo ne čini čovjeka, bila je totalno normalna osoba čak joj je bilo neugodno to i spomenuti.
"Definitivno nekada moramo otići na kafu ovdje, molim te daj mi svoj broj", nasmiješila sam se na njezinu izjavu.
"Hvala ti što se moj broj prijatelja ovdje povećava inače imam samo tetku, tetka i Dašu", rekla sam joj svoj broj i ona se zahvalila.
Ozareno me gledala. "Dašu poznajem, odlična pjevačica i odbojkašica".
"Pa naravno, moja je prijateljica", ponosno sam je gledala.
Odmahnula je glavom. "Prihvati i mene u taj krug prijatelja, moj brat kaže da od mene neće biti ništa, a budem li tvoj prijatelj bit ću uspješna", pričala je kao malo dijete i voljela sam vidjeti ovakve ljude.
Bila je puna pozitivne energije, saznala sam da dosta čita na wattpadu, a onda sam se šokirala kada je moj nalog navela kao jedan od omiljenih.
"Pusti svoga brata nema on pojma, hvala ti mnogo što pratiš moje knjige", veselo sam se nasmijala.
"Ti si ženo zmaj, savršena si. Hvala tebi što pišeš, što te natjeralo da pođeš za New York sem studija?", upitno me gledala.
Tužno sam uzdahnula. "Znam da ovdje neće biti ništa niti od mene, a niti od moje škole. Vlast, ekonomska situacija znaš i sama".
"Situacija je blago rečeno sranje, najebali smo svi kolektivno", ova malecka imala je britak jezik.
Nakon dužeg razgovora i otvaranja novih tema, malo smo odspavale, a potom se i rastale obećavajući da ćemo otići na kafu odmah sutradan.
Nakon slijetanja sam sjela na stolicu. Moji se još nisu pojavili, vjerojatno ću se morati sama snaći kao i uvijek.
Nije baš da se ima što zanimljivo upratiti na aerodromu, no onda su mi se moje misli podsmjehnule i poslale nazgodnijeg tipa ispred mene kojeg su moje oči ikada vidjele.
"Oženi me", progovorila sam na svome jeziku zadivljeno gledajući u čovjeka ispred sebe.
"Rado", uzvratio mi je na našem jeziku.
Od šoka što neko usred New Yorka govori našim jezikom sam otvorila usta postiđeno, a on mi je na to samo namignuo i otišao.
Postala sam pijun sudbine.
A/N
Stotinu puta sam pregledala da li je sve uredno napisano. Toliko sam uzbuđena zbog vaših komentara i toga da li će te ostati uz ovu priču. Hvala vam beskrajno na ovolikoj podršci od danas.
I sretna vam Nova godina unaprijed od mene,provedite je u veselju mile moje.
