Svi doživimo tragediju. Problem je u nama da li ćemo vječno živjeti s tom tragedijom ili ćemo se okrenuti ka budućnosti. Jednostavno je, život je tragedija i svako ima svoju tragediju koja ga boli.
"Dašo, napravila sam doručak ustani molim te", donijela sam joj u tacni doručak.
Tupo je buljila naprijed. "Da nije bilo Davida i Sebastijana mogla sam biti udavljena kao moja majka."
"Ali nisi, prebrodit ćeš to jednom dušo. Kada se najmanje budeš nadala shvatit ćeš da ti je takva sudbina i da je to sastavni dio života. Ni ja se nisam pomirila sa svojim školskim nasiljem, ali pokušavam. Traume su vječne", zagrlila sam je.
"Mrzim što sam vidjela to Tara. To nikada neće izaći iz mog mozga, udavio je pred mojim očima. Pred mojim očima sam gledala kako mi ubija nešto najdraže na ovom jadnom svijetu!", zaderala se time izbacujući svu negativnu energiju.
Klimnula sam glavom. "Shvatam te, znam sve što se desilo. Ti ćeš izaći iz tog Mihaelovog kluba ne želim prigovore. Prebacit ćeš se u drugi", bila sam bijesna na situaciju koja ju je zadesila.
"Naravno, samo morat ću se preseliti u par zgrada udaljenih od tvoje knjižnice. No, kako ću naći stan?", držala je kosu u ruci. "Idem se presvući pa ću doći da jedemo."
Klimnula sam glavom i spremila stol za obje. "Stigla sam", rekla je i okrenula sam se. Bila je u sivoj trenirci, žutoj duksi i kose svezane u punđu.
"Blago ti se što ne ideš na faks. Ja uskoro imam ispit učim za njega već duže vrijeme", pokušala sam prebaciti naš tok misli u drugom smjeru.
Sjela je za stol. "Pa, ovako sam dobro zarađivala sa odbojkom tako da nemam problem s tim."
"Oprosti", rekla sam kada je telefon zazvonio.
"Halo", javila sam se.
"David i ja dolazimo za pet minuta kod tebe. David želi popričati sa Dašom o reakciji od sinoć, a ti se pališ sa mnom", Sebastijan je brzo bez stanke pričao ne dozvoljavajući mi niti riječ.
Prevrnula sam očima. "Palimo se?", zbunjeno sam iskrivila usne.
"Idemo Tara od njih, ostavljamo ih na samo Tara", cinično je pričao.
"U redu", rekla sam i prekinula vezu.
Daša je promrdala obrvama. "Sebastijan?"
"Sebastijan i David, dolaze ovamo David će razgovarati s tobom", zagrizla sam komad sendviča.
Raširila je oči. "Isuse slatki, zašto si se dala otkriti da sam tu. Ja se stidim svoje sinoćnje reakcije."
"Dašo, nisu me ni pitali da li si tu Bože dragi. Nemaš se čega stidjeti, u redu? Ti si jedna hrabra žena s teškom prošlošću i tu nema potrebe za stidim", prevrnula sam očima.
"Znam, ali opet pobogu to je David", rekla je.
Naslonila sam ruke na pult. "Boli te briga djevojko, ti si hrabra ako te ne bude znao prepoznati neka umre odmah."
"U redu", rekla je i nastavila jesti.
"Ti otvori vrata kada dođu hoću napraviti ovaj sok od višanja kako treba, znaš li da mi je mama samo jednu punu torbu zauzela hranom i sokovima?", upitno sam je pogledala.
Nasmijala se i uputila mi sažaljivi pogled. I ja bih se sažalila nad sobom. "Jadna ti."
Cijedila sam višnje iz boce, uopće nisam voljela komade voća u sokovima. Čula sam zvono i samo sam odmahnula glavom kako bi mi se višak kose smaknuo s lica.
"Dašo sunce moje, gdje je ona lajavica od tvoje prijateljice?", prepoznala bih taj dominantni glas među tisuću glasova.
"U kuhinji je pravi sok od višnje, njena mama ti je stvarno legenda. Spakovala joj je pun kufer hrane i svega čega je ona uzgajatelj", Daša se nasmijala.
Čula sam korake i ramenom sam sklonila kosu. "Ja ću", rekao je i sklonio pramen kose s lica usput mi dotičući obraz.
Gad, zna šta radi.
"Da li je to ukusno?", gledao je u iscijeđeni sok.
Slegnula sam ramenima. "Dok napravim dat' ću ti da probaš."
Kada sam završila oprala sam ruke i nasula u času sok za sebe. "Divno je", ispustila sam zvuk uživanja.
"Da probamo", Sebastijan se nagnuo ka meni i poljubio me brzo se odmičući.
Oblizao je usne. "Prelijepo, može i meni jedna čaša", zapovijedio je.
Klimnula sam glavom i nasula mu. "Izvoli", glupa Tara, trebala sam reći nešto nakon poljupca, a ja sam se izgubila iz ovog svijeta.
Dozvolit će sebi da me ljubi svaki put, a to ne mogu dozvoliti.
"Zašto si tako djetinjasta?", skupio je obrve i pogledao u moje crvene obraze.
Slegnula sam ramenima. "Za mene je hrabrost ostati dijete u ovom svijetu gdje svi očekuju da budem odrasla tužna osoba"
"Pametno, lijepa si ti ludača", odmjerio me i namignuo mi.
"Imaš previše ega za tako malo mozga", uzvratila sam opasku.
Približio mi se osmjehnuvši se. Tek sam u ovom trenutku shvatila šta znači kada se kaže za nekoga da ima lijep osmijeh. "Vrijedi da ste vi plavuše glupi vozači, a ti me provozaš svaki put kroz sva psihička stanja kad god se sretnemo."
"Koja si ti bitanga", udarila sam ga rukom u prsa, a potom je on uhvatio u svoju ruku.
Približio se mom uhu. "Bitange znaju otvoriti zaključana vrata, džentlemeni to ne znaju", poljubio me u vrat i otišao u dnevni boravak.
Kako uopće ja sada da izdržim do kraja dana? Noge mi podrhtavaju i mislim da ću da padnem. Šta to ima u njemu da me izbezumi svaki put?
A/N
Praktikujem da pišem nastavke svaki drugi dan ili nekada svaki dan ukoliko mi naiđe inspiracija. Trenutno sam pod tolikim stomačnim bolovima, ali sam napisala.
Hvala vam i volim vas, ostavite mišljenja i usputne komentare 💙
