Roditelji su osobe koje od nas stvaraju nekoga i nešto. Oni se saginju u mladosti dok nas uče naše prve korake, a mi smo tu da ih uzdižemo u starosti i pomažemo im. Na kraju ipak oni su ti koji stradaju umjesto nas i koji će nam priskočiti u pomoć bilo kad i bilo gdje.
Moja mama je takva žena. Od mog djetinjstva borila se da mi ispuni svaku želju, željela je da budem sretna zauvijek, a nije niti bila svjesna koliko sam samo boli imala na svojim leđima.
"Da, mama odlično mi je ovdje i nisam posjetila tetku i tetka neću da im smetam", sjedila sam za stolom u knjižnici i razmišljala o onom retardiranom Sebastijanu, a onda me mama odlučila dodatno zamarati.
"Ako ti je loše tu vrati se ovamo, da li se desilo nešto loše?", upitala me.
"Ne mama, sve je u savršenom redu radim sada na poslu sam", planirala sam da će je odbiti ove riječi no, ona nije odustajala.
Već sam mogla zamisliti njene smeđe oči ispunjene brigom. "Tara, nedostaješ mi mnogo. Ja, navikla sam na tebe i znaš da si mi oduvijek pričala o svom životu, a sada si toliko udaljena i ja ne znam šta da mislim"
"Mama obećavam da ću javiti ako nešto ne bude u redu. Da li je to okej?", upitala sam. Ne mogu joj ispričati za Dašu, došla bi odmah prvim avionom ovamo.
"Ćao lutkice", vrata su se otvorila i Sebastijan je došao do mog stola sjedajući na njega.
Prevrnula sam očima i pokazala prstom da šuti. "Ko je to mila?", mama se oglasila na slušalicu.
"A ovaj neki čovjek", Sebastijan je namignuo i dodirnuo moj obraz.
Udarila sam ga po ruci. "Mama možemo se čuti poslije?", željela sam prekinuti što prije.
"Pozdravi punicu", Sebastijan je ležerno izjavio.
"Tara, ko je to i šta se dešava kakva punica dovraga? Imaš dečka, sve kao nema ništa novo, a ti i dečka imaš o moj Bože", paničila je moja majka.
Prošla sam noktom po Sebastijanovom vratu. "Zamisli da je nož jer ću te udaviti", uhvatio je moj dlan i poljubio ga.
Otrgnula sam ruku. "Mama, to je moj prijatelj on je ovako malo luckast voli se šaliti", nasmijala sam se nervozno.
"Gospođo, divno ste odgojili kćerku", dobacio je Sebastijan.
"Daj mi tog dečka!", mama je viknula.
Pružila sam mu telefon. "Pričaj s njom normalno, oči ću ti iskopati."
Nasmijao se i uzeo telefon. "Oh, dobar dan i vama. Da rekao sam to, odlično ste odgojili kćerku. Ja sam, ah, beskrajno zaljubljen u nju", otvorila sam oči i ustala hvatajući ga za vrat.
"Naravno da se ne šalim gospođo, u njezinim očima vidim našu budućnost", pričao je i dalje i držao jednom rukom moje ruke udaljene od svog vrata.
"Doviđenja gospođo vidimo se uskoro", prekinuo je. "Smiri se lave mali, šta ti se desilo najednom?", gledao me praveći se glup.
"Vidiš budućnost, budućnost je li?", lupala sam ga knjigom po glavi.
"Dosta!", viknuo je.
Pogledala sam ga sa zadignutom obrvom ispučenih usana. "Pogledaj me još jednom tako i ići ćeš kući sa oplođenom jajnom stanicom", rekao je.
"Ti si kreten", udarila sam ga.
Telefon mi je opet zazvonio. "Halo Dašo", rekla sam smoreno.
Da li planira ikada odustati od mene?
"Sunce moje, Dašo spasi me ona me tuče", Sebastijan je vrisnuo u slušalicu, a prije svega meni na uho.
