Šta je to sudbina? Da li nas sudbina spaja i razdvaja ili smo mi osobe koje same sebe unište i pate zbog nadanja?
Kada sam odlučila da se preselim u New York odlučila sam i da postanem veselija i veći šaljivdžija. Shvatila sam da niko ne voli namćore i pesimiste, iskreno ni ja sebe ne bih voljela kada bih bila takva.
Nakon što se moji nisu odlučili doći po mene na aerodrom sama sam izašla na tu veliku ulicu. Bila sam zadivljena, to više nisu bile malene i ugodne zagrebačke ulice, ovo su sada bile ulice iznad svih prosjeka.
Razgledala sam oko sebe zadivljeno i prelazila ulicu. Ostali ljudi se nisu pomjerali s mjesta i samo su mi se podsmjehivali. Što li njih uveseljava svakog dana?
"Pazi djevojko!", stariji čovjek je viknuo na mene na engleskom jeziku.
Okrenula sam se da pogledam u njega, no već sam osjetila bol u desnoj nozi.
"Jebem ti sunce, jesi ti normalna? Vidiš li ovdje semafore za šta služe plavušo debilna?", čula sam grubi muški glas kako se izderava na mene.
Koliko sam ispala glupa i jadna, od zadivljenjosti nisam ni promatrala saobraćaj niti semafore.
"Auć", progovorila sam djetinjasto držeći se za svoju nogu dok su moji koferi bili par metara udaljeni od mene.
Dignula sam pogled i ugledala onog zgodnog tipa sa aerodroma. Slatki Isuse, to je on.
Zadivljeno sam ga promatrala kao da je najljepša skluptura. "Opraštam ti sve", progovorila sam.
"Luckasta djevojko, to si ti", udario se rukom po čelu dok je čučao pored mene.
Slatko sam se nasmijala, gdje mi je nestao onaj silni vokabular?
Ustao je i otvorio zadnja vrata od auta. Došao je do mene i čučnuo. "Vodim te u bolnicu, još treba da me optuže da sam kriv i za tvoj psihijatrijski slučaj", namrgođeno me nosio do auta.
Smjestio me i dok se odmicao onaj muški miris se širio oko mene. Željela sam zapjevati jednu pjesmu i poslušati je nakon što dođem kući, ali naprosto mi se izgubila iz misli.
Zapljeskala sam rukama. "Na zadnjem sjedištu tvoga auta", sjetila sam se pjesme, totalno me asocirala na ovog grčkog boga ispred mene.
"Šta na zadnjem sjedištu moga auta?", pogledao me u retrovizor i zadignuo obrvu.
Zacrvenila sam se i spustila svoje ruke kao maleno dijete. "Oprosti sjetila sam se nečega".
"Prljavice mala, ti bi i mene tu na zadnjem sjedištu. Skontao sam te", namignuo mi je dok smo se gledali na retrovizoru.
Zabezeknuto i smotano sam ga gledala. "Bože ne, samo sam se sjetila pjesme", postiđeno sam pogledala kroz prozor.
Velegrad.
"Došli smo, no prvo moram obaviti poziv", rekao je i ugasio auto.
Vjerojatno mora pozvati djevojku i reći kako je udario nekog djetinjastog debila koji se divio veličini grada i ljepoti ulica.
"Alba, doći ću za sat vremena po tebe nešto mi je iskrsnulo", rekao je tiho.
Alba, zvuči poznato.
Ubrzo je prekinuo i otvorio mi vrata. "Hoćeš izaći, tebi se baš dopada zadnje sjedište moga auta?", provokativno me gledao.
Sva pogubljena sam se odignula dok me on držao uz sebe. Kažu koliki je lakat da je tolika i zvijer, izgleda da baš ima veliku zvijer. Promatrala sam njegove ruke koje su bile iscrtane zelenim žilama.
Sestrica za pultom mu je samo klimnula i on me uveo u ordinaciju bez kucanja. Postoji li mogućnost da je on zapravo doktor? No, ubrzo mi se ta misao izbacila iz glave kada je ušao zgodni mladić unutra.
"Šta ima stari kako si?", zagrlili su se.
Otpuhnuo je ovaj moj slatki neznanac. Eh kada bi on znao da je meni ovako sa mnom teško svaki dan. "Udario sam je na ulici, razgledala je kao debil i ovdje je nova", pričao je na engleskom sa doktorom, ali sam ga sve razumjela.
Doktor je krenuo da opipava moje noge i rekao je da klimnem glavom gdje me zaboli. Kada je došao do gležnja zaklimala sam glavom kao nenormalna. "Uganula si samo nogu. Zamotat ćemo je i trudi se što više odmarati kod kuće", obavijestio me dok je ovaj sa strane sve pažljivo slušao.
Kada je doktor završio neznanac i ja smo ostali sami. "Ja sam Sebastijan",rekao je i pružio mi ruku.
"Ne zavisim od tvog imena", namrštila sam se.
"Pa prije nego dođemo na zadnje sjedište moga auta i prije nego te oženim morao bih znati tvoje ime", strovalio mi je sve moje riječi u facu.
Zar sam morala izreći ovolike gluposti? Bila sam uvjerena da se više nikada nećemo sresti.
Odmjerila sam ga ispod oka. "Tara".
"Sad želim da te pitam, da li ćeš me tužiti ili ne?", smjestio se na moj krevet.
Nasmijala sam se cinično. "Neću te tužiti ako me oženiš šupčino", mislila sam da on kao gradsko dijete koje je vjerojatno par puta posjetilo Hrvatsku neće znati što znači ova uvreda, no prevarila sam se.
Zacerekao se. "Divna uvreda, pitao sam te stvarno", vratio je ozbiljan izraz lica.
"Jebo te, naporan si. Ne zavisim od te tužbe niti mi trebaju tvoji novci", iznervirano sam gledala u njega.
"Kako divan rječnik jedne žene", sarkastično mi je rekao.
"Jebe mi se što misliš o tome, samo to izvlačiš iz mene, sama tvoja pojava me nervira", bijesno sam ustala s kreveta.
Namignuo mi je. "Tek ću da izvlačim mila, tek ću da izvlačim".
Uputila sam mu još jedan bijesni pogled i izašla vani. Sjela sam na klupu ispred bolnice i razmišljala. On je još jedan zgodni tip sa vragolanskim jezikom, što ti se dešava Tara?
I onda mi je sjećanje zadalo šamar. Alba je djevojka iz aviona i njegova sestra.
A/N
Huh, zapravo sam mnogo uzbuđena oko ovog nastavka. Ovo je jedan onako konkrentni nastavak.
Kako vam se dopada za sada?
Sretna Nova godina mili moji, živjeli vi meni😇❤️
