Poznajete li osobu koja se stalno sramoti? Naprosto takvi ljudi zrače pozitivnom energijom i spontanošću. Pršte od samopouzdanja i ne traže ničiju potporu niti mišljenje.
Takav tip osobe sam upravo ja.
Nisam birala sredstvo niti trenutak kada bih se osramotila, a pred Sebastijanom sam vječito imala potrebu ispadati smotana jadnica.
Ležala sam na krevetu u svom novom stanu. Ovih dana mi se svašta izdešavalo, iznajmila sam svoj vlastiti stan pored Dašinog, znate kako kažu ko će ako neće svoj svome. No, ja nisam željela da meni pomažu moj tetak i tetka jer su i previše pomogli, a i nisam voljela kada se u toku neke rasprave počnu dijeliti etikete ko je kome više pomogao.
Bilo mi je jako dosadno pa sam se dopisivala sa Dašom koja je otišla na trening. Obećala mi je da će me sljedeći put povesti i naći žrtvu za mene.
'My future husband', poslala sam joj Sebastijanovu sliku u poruci.
Slatko sam se zacerekala jer će tek sada vidjeti kako izgleda Sebastijan. Pogledala sam još jednom u telefon čekajući poruku od Daše, no odgovora nije bilo.
Glasno sam vrisnula. Poslala sam sliku Sebastijana istom tom Sebastijanu.
Ako neko pita gdje sam, preselila sam se u Indiju čuvati koze.
Sjetila sam se, povući ću poruku prije nego je on ugleda. Onda mi se sudbina nasmijala po ko zna koji puta i nestalo je struje.
"Divno i bajno, ne moraš ni svijetliti jebem ti mamicu", bijesno sam rekla sijalici.
Ustala sam i stala pored prozora. U našem kvartu su se gasila svijetla jedno po jedno. Do kada će biti ovako?
Uzdahnula sam snažno, bilo bi mi bolje da sam ostala u Hrvatskoj i jela zemlju nego što sam ovdje došla.
Prošla je jedna sedmica, a nostalgija je bila sve veća.
Pogledala sam u sijalicu. "Tesla, hoćeš prosvijetliti već jednom?".
Bila sam bijesna s činjenicom da će vidjeti tu poruku. Bože, uzmi me sebi i spasi svijet od mentola.
Odjednom je sijalica usvijetlila i ja sam se smjestila na krevet čekajući poruku. "Ne, ne. Sranje jebo te", oči su mi zasuzile kada sam vidjela da me on zapravo i zapratio i odgovorio na poruku.
Šta pametno da uradim?
'Dašo, poslala sam sliku njemu s natpisom my future husband umjesto tebi. Šta da uradim?', poslala sam joj poruku.
'Ne odgovaraj mu odmah, ne želiš izgledati očajno. Upoznaj nekog drugog, udaj se i pusti ga neka razmisli. Nakon toga odgovori na poruku' , šaljivo je napisala.
Koliko je zapravo dobro imati prijatelja koji je neozbiljan u ovakvim situacijama?
Udahnula sam i izdahnula. Ti si ozbiljna žena Taro. Svaki muškarac bi mi pozavidio. Otvori tu poruku, što se loše može dogoditi?
'Slatko Tara. I jako zrelo takva si uvijek, zrela' , poruka je bila jako sarkastična, mora li i on biti odvratni kreten?
'Bilo je to namjerno. Šala'
'Znam, volim tvoje šale ljepoto', odgovorio je.
Ostavila sam telefon pored sebe ne odgovarajući. Odsad se ponašam zrelo, ne želim ovakve ispade kod sebe. Žašto bi neko shvatio da se ja zaista volim šaliti, lakše je pomisliti da je sve ozbiljno i osuditi čovjeka. Vraćam se u stari oklop.
Izaći ću malo vani, možda mi ovo prelijepo oblačno vrijeme vani popravi raspoloženje. Uzela sam novčanik i telefon i izašla vani. Krenula sam kroz ulicu šetajući i promatrajući ove divne ambijente.
'Gradska knjižnica' , pisalo je velikim slovima na zgradi. Ušla sam unutra i popela se stepenicama. Preferirala sam stepenice jer u zatvorenom prostoru dobijem napade gušenja i straha. Nikada to nisam uspjela suzbiti kod sebe.
"Dobar dan", rekla sam gospođi za pultom.
Spustila je knjigu i pogledala me. "Dobar dan ljepotice. Nova si ovdje?", razgovarale smo na engleskom.
Engleski jezik sam pričala kao i maternji, ljudi su zbog čudnog naglaska prepoznavali razliku. "Da, privukao me naziv. Volim knjige, njihov miris i pišem elektronske knjige", osmjehnula sam joj se.
"Mi tražimo radnicu. Ja sam jedan od glavnih sudionika ove knjižnice. Možeš popuniti formular", pružila mi je skup papira.
Zadivljeno sam je gledala. "Hvala vam mnogo".
"Nema na čemu, ljudi jako slabo nalaze vremena za čitanje".
"Kada počinjem?", uzbuđeno sam je upitala.
Nasmijala se mom uzbuđenju. "Sutra mila u osam, vidimo se", rekla je kada sam došla do vrata.
"Hvala još jednom. Doviđenja", zatvorila sam vrata za sobom.
Snovi se počinju ostvarivati.
Silazila sam niz stepenice i baš kada sam zaobilazila stup pred mene je izašao Sebastijan u ležernom izdanju.
"Šta ćeš ti ovdje?", razmišljala sam da ga zaobiđem, ali sam radije ostala na mjestu kako se ne bih ponovo osramotila.
Prošla sam rukom kroz svoju plavu kosu odmjeravajući ga. "Ovdje je moje novo radno mjesto od sutra", objasnila sam.
Zadignuo je jednu obrvu. "Vrlo zanimljivo, ko bi rekao da mala lajavica voli knjige", izrugao mi se.
"Čak sam i vlasnik par njih, volim knjige ", ponovila sam želeći mu objasniti da nisam glupa kako on to vidi.
Žašto ljudi ne vole spontanost? Spontanost je divna za razliku od sceniranja svakog pokreta.
Posmatrala sam ga i bilo mi je žao da trepnem.
"To se može pročitati?", približio mi se.
Odmahnula sam glavom. "Samo posebne osobe mogu čitati moje knjige".
"Znači i pisac si, lajavice", nasmijao mi se.
"Jesi li ikada čuo da kada te pisac voli ne možeš umrijeti?", upitno sam ga gledala.
Odmahnuo je glavom i otpuhnuo. "Nisam, ali lijepo je za znati da neću umrijeti".
"Zar tebe neko može voljeti?", prevrnula sam očima.
Pogled mu se zadržao na mojim usnama. "Niko sem tebe".
"Samo zamišljaj. Žao mi je što ne razumiješ šale", progurala sam se pored njega i krenula ka stanu.
Lijepim ženama je pun život seronja koji misle da ih mogu fascinirati novcem i koji se plaše da im priđu. A one su tako jednostavne i lože se tipa na sitnice, poštovanje, stav, bonton, pogled i druge stvari.
A/N
Izvolite nastavak za danas. Svakim nastavkom gledam da budem ozbiljna, ali to je naprosto moj lik koji je smotan 24/7 i ne može biti ozbiljna, uzalud godine.
Volim vas mnogo. 😊❤️
