Posmatrala sam grad kroz prozor svog stana. Shvatila sam da su moje želje i očekivanja kontradiktorne realnosti. Mislila sam kako će mi novi grad pomoći i da mi neće toliko nedostajati moj grad i roditelji, no nedostaju i mnogo više nego što sam očekivala.
"Otvaraj vrata!", Daša se derala ispred mojih vrata. Bilo je već poslije ponoći i nadala sam se da neće uopće dolaziti.
Otrčala sam do police i uhvatila ključ u ruke. "Izvoli ženo, znaš li ti koliko je sati budiš susjede", mrko sam je pogledala.
Progurala se pored mene sa velikim kartonom od pizze. "Znam da ne voliš jesti po noći, ali i nas debele će neko da voli."
Sjela sam na kauč pored nje. "Kad jedemo napravit ću nam čaj, no šta ima šta se dešava sa tobom?", upitno sam je gledala jer se toliko dugo nismo vidjele da sam zaboravila koja je čar razgovora s njom.
"Ah ništa, dečki su kreteni kao i uvijek. Nikad se neću zaljubiti", prevrnula je očima.
Nisu svi dečki kreteni nego je ona uvijek takve privlačila. Bila je magnet za budale i onda su joj zbog tih budala svi postali budale.
"Samo se tebi takvi nabacuju nema to veze s njima cjelokupno", slegnula sam ramenima i iznagnula se na krevet.
Prevrnula je očima. "Sebastijan je savršen i mislim da neće tako lako odustati od tebe."
"Ne tražim da se bori ili interesuje za mene. Ja mogu biti jedino sa dečkom koji umije da nasmije moju sjebanost"
Naškiljila je oči. "Ponavljaju li ti se noćne more opet?"
"Ne!", brzo i glasno sam reagovala.
"Te gadove od djece trebaš ostaviti iza sebe. Bila si previše naivna kao djevojčica i oni te više nikada ne mogu maltretirati. Pobjegla si ljubavi od takvih, osnovna škola se ponoviti neće, a bome ni srednja ti nije bila za pohvaliti", u njezinom pogledu sam vidjela jedino ljubav i divljenje prema meni.
Prošla sam pakao kroz osnovnu školu i to je i danas dani ostavilo velike traume na meni. Vjerojatno je to razlog zašto se i dalje ponašam kao dijete. Želim da to dijete ostvari svoje ciljeve i da jedan dan može reći kako je malo dijete ponosno na ovo veliko šta je uspjelo.
Traume su traume, nisu bitne godine za djela. Ljudi redovno imaju potrebu nanositi bol drugima i to sam osjetila na svom psihičkom stanju, a i fizički je bilo neizbježno.
"Dašo, ja sam zaista dobro ovih dana. Nostalgija me puca redovno, ali ovdje sam došla zbog sebe i dobila sam posao u knjižnici mada mislim kako tu tetak i tetka imaju dosta udjela. Rekla sam da želim raditi u knjižnici, znaju da samo ovaj kvart poznajem", prevrnula sam očima.
Otpuhnula je. "Dobro ti je da imaš nekoga da se bori za tebe. Nego kada izlazimo?", promrdala je obrvama.
"Ne znam, večeras?", upitno sam je pogledala. Već je prošla ponoć i prešli smo u novi dan i novu borbu za preživljavanje.
Nisam voljela izlaske. Nisam osjećala nikakvu čar kada popijem koju čašicu više, tad sam samo pravila sranja i plesala uz bilo koju pjesmu.
"Jao kad budem popizdjela jednom pa se samo udam za bilo koga. Dosta mi je više ovih izlazaka i retardiranih tipova. Idemo večeras", namignula je.
Voljela sam njezin smisao za humor. Znala me utješiti i primiti u svoje krilo kao majka, a i da me iskritikuje kao kakav tata. Naprosto je bila divna.
"Kupila sam novu haljinu", rekla sam joj.
Nisam voljela haljine, ali mi je ova zaista zapala za oko.
Uzela je pizzu u ruke. "Koliko smo se poželjele da smo zaboravile za nju, jadna sigurno se osjećala usamljeno"
Bila mi je urnebesno smiješna dok je razgovarala sa hranom. Uzela sam komad pizze u ruke. "I tako ti kažeš, postala si dobra sa bratovom sestrom prije nego sa bratom", nasmijala se.
"Sebastijan je jedna velika pizda frendice moja, ali i vrlo dobar komad moram priznati", njegova tamna kosa i čudna nijansa plavih očiju je čisti seks na njemu.
Nasmijala se i zamalo ugušila pizzom. "Eh što bih voljela naći nekoga sutra. Zapaučila sam se".
"Naći ćeš tuko", smijale smo se.
Pogledala je u sat. "Jebo te već je pola tri, a ti ideš na posao. Idem ja kući mila moja vidjet ćemo se sutra i idemo u provod", zaprijetila je prstom.
"Da šefice. Mogla si prespavati, ali idi ne trebaš mi", narugala sam joj se. "Ćao", mahnula sam joj dok je silazila niz stepenice.
Ušla sam u kuću i zatvorila vrata. Ništa od našeg čaja, zaboravimo na vrijeme kada smo zajedno, a to i jeste čar prijateljstva. Uspjela je umanjiti moju nostalgiju za rodnim krajem i svime što nosi Zagreb. Ušla sam u tuš kabinu i započela s tuširanjem, ponovo sam osjetila njihove dodire po mojim rukama i samo sam pokušavala da sperem taj odvratan osjećaj sa sebe.
Daši nisam rekla, ali dečko koji me maltretirao sve godine školstva me jednom našao i u klubu. Valjda je i to razlog zašto više volim sjediti kod kuće. Čim sam vidjela njegovu facu počela sam drhtati i ježiti se.
Sa svježim mirisom i okupana suzama, izašla sam iz tuš kabine i obukla se u pidžamu. Legla sam da spavam i iznova da sanjam prošlost. Zašto je to moralo imati toliki uticaj na mene i moju psihu?
Bacila sam te misli u kut mozga i zaspala nadajući se da ću ovdje živjeti u miru i spokoju.
A/N
Prvo, nastavak se užasno pretvorio u nešto u šta nisam željela. Ova priča je namijenjena da bi vas nasmijala, a ne da posmatrate ozbiljnost.
Drugo, ukoliko ste došli nadajući se seksu, kurvama, kriminalcima i ostalim stvarima toga nema kod mene.
Treće, vi ne možete u mojoj vlastitoj knjizi da vrijeđate moje likove i moj rad. Ja sam ta koja zna što je najbolje za samu sebe i moji likovi su dio mene. Djetinjasti kao što sam i ja. I znate šta? Želim da ostanem dijete i sa četrdeset godina.
Oprostite što ovo ovdje pišem, slobodno iznesite svoje mišljenje, ali ne vrijeđajte me svjesno. Zamalo sam izbrisala knjigu zbog takvih stvari.
Nadam se da smo se razumjele, niko nikoga ne prisiljava na čitanje i oprostite zbog malo tužnijeg nastavka, ali sledeći put se vraćamo DJETINJASTOJ TARI.
Volim vas i iznimno poštujem hvala što me podržavate i iznosite svoja mišljenja u granicama normale. I hvala za svaki komentar, obožavam vaše usputne. Nastavak bi došao puno prije, ali me to pokolebalo.
❤️.
