Voljela sam druženja. Zaista jesam. U djetinjstvu sam oduvijek bila povrijeđena zbog nedostatka društva, zbog izbjegavanja jer sam drugačija, ali onda sam shvatila da je to naprosto poklon za mene od ljudi. Zašto bih se neko družio sa mnom ako ne želi i ako me mrzi? Radije ću biti sama nego da me napuste u najtežem periodu života.
"On nije normalan", smijala sam se toliko da me trbuh zabolio.
Kada bolje upoznate ljude shvatite da oni i nisu toliko loši. "Pa morao sam opipati", David je slegnuo ramenima.
Daša je suzila oči i pogledala u njega. "Opipat ćeš ti više samo svog kukija", bijesno ga je gledala.
Sebastijan nam je pričao o Davidovim zgodama i nezgodama sa ženskom populacijom. "Pipat ćeš ga ti od sad", uzvratio je David dok se Daša zamislila tupo buljeći u jednu točku.
Izgleda da takozvani mirni David i nije tako miran.
On je naprosto bio posebna osoba. Nikada nisam upoznala osobu poput njega, sve je radio s mirom i nije pokazivao niti trunke bijesa ili doticanja. Nije mario za ono što mu se kaže ma kakva god situacija bila.
Završili smo sjedeći kod Davida u stanu, Sebastijan i ja smo se dosađivali i onda nas je David pozvao, pa smo i Dašu zatekli kod Davida i tako sada sjedimo i smijemo se Davidovom probnom radu sa ženama.
Pipao im je grudi prvo uvjeravajući se da nisu plastične pa su tek onda mogle kod njega zabaviti se.
"Šalio sam se Dašo", David je oprezno pogledao u nju.
Ja mislim da se ona uopće nije naljutila niti je to povrijedilo, sigurna sam da je sada zamišljala u svojoj glavi kako se igra s njegovim kukijem.
Daša je odmahnula glavom i klimnula prema Davidu. "U redu je, nisi me povrijedio Davide"
"Ne moraš se ponašati prema njoj kao prema staklenoj lutki, dobro je onda šta ti je Davide?", smijala sam se okrećući sve na šalu. Udarila sam Sebastijana u rebro kako bi se i on smijao.
Daša me zahvalno pogledala i osmjehnula se. Moram biti uz svoju prijateljicu, moram potaknuti Davida. Oni gore, samo što nisu izgorili, ispečeni su totalno, ali oni to ne shvataju.
David se smrknuo gledajući prema Daši. "Neka hvala ne bih."
Usudio se odbiti je i pred nama? Sebastijan je netremice posmatrao mene pa Dašu kojoj su se formirale suze u kutevima očiju. Progutala sam pljuvačku, ovo je i mene zaboljelo. "Dašo, idemo kod tebe moraš mi pokazati onu zelenu haljinu sjećaš se?", pljesnula sam rukama.
"Kupila si haljinu i nisi mi je pokazala?", David je šokirano promatrao.
Nasmiješila se držeći glavu spuštanu. "Ne želim da te smaram, ipak ovih dana imaš važnija posla", ustala je i povukla me za sobom.
Ušle smo kod nje u stan i ona je otrčala u spavaću sobu. Zaključala sam ulazna vrata i pažljivo krenula ka spavaćoj sobi. "Dašo?", zazvala sam je promatrajući njezino ukočeno tijelo na krevetu.
"On me ne želi Tara. On me ne želi, a ja sam tako sama na ovom svijetu i nemam niti tate niti mamu kojoj bih se požalila. Sama sam Tara, sama na ovom svijetu, a sve mi se više čini kako ovu masku sretne djevojke ne mogu držati. Preteško mi je Tara, sanjam mamin pogled dok je gad davi, ne mogu Tara izbaciti tu sliku iz mozga", plakala je gorko, pa nastavila dok sam je ja pažljivo slušala. Ovako joj je lakše.
"Ja znam da je stan njegov, tlo po kojem hodam je njegovo. Sve je ovdje njegovo Tara. Gdje da odem, gdje da pobjegnem odavde? Osjećam se da padam u ponore, prošlost me vuče sebi. Počinjem opet plakati svako večer, gušiti se u suzama. Ne mogu Tara ovako želim otići odavde jer sve što ga više gledam, više se osjećam jadno", bockala me u srce svojim riječima.
