Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Kroz život sam oduvijek bio učen da samo vlastitim radom mogu ostvariti svoje ciljeve. Kroz djetinjstvo sam posmatrao svađu mojih roditelja gdje je najveći razlog bilo tatino nevjerstvo.
Kroz godine su prebrodili tatinu prevaru, a on se u starosti smirio i shvatio da je mama osoba kojoj se oduvijek vraćao.
Taj dan moje misli su bile uzburkane i vozio sam se brzo do aerodroma po Albu. Javila je da je sletjela i da me čeka kako bih je odvezao do naše porodične kuće. Nisam se volio tamo zadržavati, moje misli bi se vraćale nazad, prošlost bi mi se podsmjehivala i samo sam bježao što dalje od te porodične kuće.
Mrzio sam kada neko kaže prošlost je prošla, prebrodio si to, postao si jači. Istina, ali prošlost zauvijek ostaje kao oštrica koja nas proganja kroz život i što god da se desi na nama ostavi trag.
U mojoj petnaestoj godini u periodu kada je moja adolescencija prelazila sve nivoe, zajedno sa svojim roditeljima sam se preselio u New York. Volio sam Zagreb, zaista jesam, ali u njemu se desilo toliko loših stvari da sam naprosto jedva čekao preseliti se na drugi kontinent.
Vozio sam se kroz grad i zapao u gužvu. Alba će me ubiti, mrzila je kada kasnim, a ja sam vječito uvijek kasnio. Bio sam kao žensko, trebalo mi je dugo vremena da stignem na neko određeno mjesto.
Okrenuo sam se i odvezao prečicom do aerodroma. Parkirao sam se i izašao i moju pažnju je privukla djevojka koja je sjedila na stolici. Imala je plavu kosu i njezine zelene oči su piljile u mene dok su se njezine usne rastvorile.
"Oženi me", progovorila je na hrvatskom i ja sam se nasmijao.
"Rado", opušteno sam joj odgovorio i namignuo.
Njezina reakcija mi je bila neprocjenjiva i želio sam se glasno smijati, no bilo mi je žao postidjeti još više.
Prošao sam pored nje i otišao kod drugih sjedala. Telefon mi je zazvonio i javio sam se. "Alba, gdje si ti? Čekam te", nervozno sam upitao.
"Ja sam u kafiću od aerodroma na desnu stranu odmah preko puta", nejasno je pričala.
Kakav kafić dovraga?
"Dobro, naći ću te", prekinuo sam i izašao vani.
Vozio sam kroz ulicu i gledao gdje je taj kafić. Ne vidim nikakav kafić.
Pogledao sam ispred sebe i vidio čovjeka kako pada ispred moga auta. Dovraga, to je neka ženska. Gdje je gledala? Zašto sam ja gledao u kafiće?
"Jebem ti sunce, jesi ti normalna? Vidiš li ovdje semafore za šta služe plavušo debilna?", rekao sam grubim glasom.
"Auć", progovorila je djetinjasto držeći se za svoju nogu.
Dignula je pogled i zadivljeno me promotrila kao da sam komad mesa. "Opraštam ti sve", progovorila je.
