savršen par - Leon Goretzka

Princezo, poslušaj me ponekad

"OK, ipak si bio u pravu kad si rekao kako je nemoguće poći sa malim blizancima od tri mjeseca krenuti na odmor..." uzdahnula sam dok sam pokušala staviti sve stvari u kofer. Leon se samo nasmijao.

"Princezo, poslušaj me ponekad, uglavnom sam u pravu..."

"Nećemo o tome koliko si i kako ti u pravu..." dok sam to rekla, prišao mi je iza leđa i zagrlio me. Poljubila sam ga, te mu je na vratu ostao trag mog gotovo crvenog karmina.

"Uzmi kofere, ja ću ponijeti djecu." Rekla sam mu i uzela Benjamina i Sophie sa kreveta i ubacila ih u kolica.  "Kad će Joshua doći, jesi ga zvao?"

"Sad sam ga nazvao, uskoro će biti ispred." Rekao je Leon i zatvorio vrata od stana. Joshua je trebao imati let nekih pola sata poslije nas, jer je on za praznike išao kod Juliana u Paris, tako da smo odlučili otići zajedno.

Izašli smo iz lifta i stajali smo ispred zgrade. Snijeg je počeo padati i bilo je prelijepo, prava zimska idila.

Joshua je napokon došao, ja sam sjela nazad između dječijih stolica, a Leon je sjedio ispred na suvozačevom mjestu.

"Pitam se, kako ćete ti i Draxler bez mene ove godine..." rekao je Leon Joshu i nasmijao se.

"Well, isto kao i prošle." Joshua se počeo glasno smijati što je razbudilo blizance koji su gotovo počeli plakati. "Umm, sori."

"Josh, jedva sam ih uspavala, bolje bi ti bilo da šutiš!" Rekla sam mu.

"OK šefice." Pravio se kako je ozbiljan ali svo troje smo se nasmijali na te njegove riječi. Brzo smo došli do aerodroma i tu smo se trebali rastati i otići na različite gejtove, međutim, kada smo došli da ostavimo kofere, rečeno nam je da su svi letovi pomjereni, odnosno odgođeni. Bilo je 10 ujutro, naš let je trebao biti u 11:30, ali su nam rekli kako nema šanse kako ćemo poletjeti prije 14 sati. Joshuin let je trebao biti u 12, a i njemu je rečeno isto što i nama, stoga smo otišli sjesti na neku klupu.

Leon je držao Benjamina, a Sophie je bila u Joshuinim rukama. Ja sam samo sjedila sa strane i gledala njih dvojicu.

Iako su se vrlo često ponašali kao djeca, i iako sam mislila kako se Leon ne može snaći kao otac, onog dana kad je saznao da sam trudna, prijatno sam se iznenadila. Postao je mnogo ozbiljniji, odgovornije je pristupao svemu.

Leon je izgledao kao najljepši muškarac na cijelom svijetu u tom trenutku, bio je uspješan fudbaler, sa uspješnom karijerom. Bio je divan momak, i prije svega divan otac.

Dok sam ih gledala, tako sam i zaspala sjedeći na klupi ogrnuta Leonovom duksericom.

Leon P.O.V.

Joshua i ja smo čuvali blizance dok je Sana zaspala pored nas. Zagrnuo sam je svojom duksericom, jer sam primijetio kako je drhtala od hladnoće. Kad god je spavala, mogao sam je gledati satima jer je imala tako lijepo i sneno lice. Vani je padao snijeg, cinilo se kako još dugo nećemo poletjeti za Stockholm jer i tamo pada snijeg.

"Počinje ukrcavanje za let 1268, Arlanda Aerodrom, Stockholm. Molimo putnike da krenu prema gate-u." Čuo sam glas sa zvucnika, spustio sam Benjamina polako u kolica, a i Josh je uradio isto.

"Sana, princezo, budi se." Poljubio sam je u čelo. Ona je skinula duksericu sa sebe. "Moramo ići."

Klimnula je glavom, i polako ustala. Obukla je moju duksericu i uzela ruksak sa stolice pored nje.

Ja sam prišao Joshu i zagrlio ga. "Vidimo se brate, sretan put."

"Takodjer Leo."

I Sana mu je prišla i zagrlila ga, a onda smo krenuli prema avionu. Čim smo sjeli, Sana je uzela Sophie u krilo i izgledalo je kao da je zaspala.

Nije mi izgledala u potpunosti dobro, već danima nije spavala kako treba, a osim toga, blijeda je  i danas spava gotovo cijeli dan. Pomislio sam da je moguće kako je to i od umora jer je nemoguće po cijeli dan trčati sa dvoje djece u naručju.

-STOCHKOLM, ŠVEDSKA

Izašli smo ispred aerodroma i tamo nas je čekao Sanin brat. Ona mu je pritrčala u zagrljaj i ja sam ih gledao kako se dugo grle. Bilo mi je drago što se Sana makar na kratko vratila kući. Bila je mnogo vezana sa svoju porodicu.

"Hej, Leon, kako si brate, nedostajali ste mi, sve četvoro." Rekao je Andi i zagrlio me. Ušli smo u auto i vožnja do Saninog Norköppinga je trajala oko sat vremena. Napokon smo došli ispred njene kuće. Tu su nas dočekali njen tata i njegova žena. Pozdravili smo se i s njima i ušli smo unutra.

Tu smo svi zajedno ručali, pričajući razne anegdote. Nakon toga, djecu smo ostavili Andiju a Sana i ja smo otišli prošetati vani.

"Sjećaš se kako si me ovdje pitao da ti budem djevojka?" Rekla je Sana dok smo zagrljenj hodali parkom, koji je bio prekriven bijelim pokrivačem. Snijeg je padao, zbog čega je sve izgledalo još ljepše, a doista, baš na tom mjestu, ona je postala moja djevojka. To je bio skoro pa najljepši trenutak mog života. Najljepši je onaj, kada je ta ista djevojka, postala majka moje djece.