savršen par - Leon Goretzka

"Gledala si utakmicu, zar ne?"

Sjedila sam u dnevnom boravku i gledala neki glupi film na TV-u. Leon danas nije bio kući, imao je utakmicu u Gelsenkirchenu. Neće biti tu ni sutra. Teško mi pada kad ode negdje, osjećam se čudno. Kad nismo živjeli zajedno, nisam ni primjećivala kako je bilo kad ode na nekoliko dana, a sada, kad živim s njim, i nekoliko sati se čini kao previše. Utakmica je tek u 5, a sada je 2. Imam vremena izaći i prošetati.

Obukla sam neku sivu trenerku i Leonovu Bajern jaknu i izašla. Bilo je hladno iako je već bilo proljeće. Voljela sam proljeća, tada je sve izgledalo ljepše, ona tmurna zima bi nestala, ljudi bi odmah bivali topliji. Meni ni nisu trebali topliji ljudi, ja nisam voljela ljude. Jednostavno nisam voljela slušati neke gluposti u vidu njihovih riječi. Živjela sam svoj život, nikad me nije doticalo bilo šta što bi govorili. Osim toga, ljudi su zli, toliko puta sam bivala uništena njihovim djelima, njihovim riječima.

Hodala sam parkom pored jezera. Gledala sam djecu kako se igraju pijesku. Jednog dana ću i ja svoje dvije bebice dovesti ovdje da se igraju, jednog dana ću i ja postati mama. Život je samo jedna zanimljiva igra. U jednom trenutku si bezbrižno dijete, a onda, odrasteš, val realnosti te obori s nogu, a onda, u moru svega lošeg, pojavi se tvoja mirna luka. 

Primijetila sam da je već skoro pola 4, pa sam krenula kući. 

Čim sam ušla, mislila sam da je vrijeme da nazovem Andreasa s obzirom na to da se nismo čuli skoro sedmicu dana.

"Halo!" javio se.

"Hej Andi, šta ima?"

"Dobro si se sjetila da imaš brata i porodicu ovamo. Ništa S, šta ima kod tebe?"

"Također, ništa. Ubijam se od dosade po cijele dane."

"A Leon, gdje je on?"

"Pa u Gelsenkirchenu, ima utakmicu danas."

"A da! Schalke i Bayern, jel to u pet sad?"

"Aham, za kog danas navijaš?"

"A moram podržati zeta, nažalost..."

"Ne glupiraj se, i na prošloj si navijao za Bayern, a Leon ti nije bio zet."

"Joj, da, sjećam se tog dana. Natjerala si me čak i da obučem dres Kimmicha."

"O da, i ja se sjećam toga, ali moraš priznati, crvena boja  ti baš lijepo stoji."

"Štogod.. Kako si, kako su mini Goretzkice?"

"Odlično, kao i mama. Moram ići, čujemo se kasnije, volim te."

"I ja tebe sister, ćao."

Ostavila sam telefon, obukla sam Leonov dres i sjela ispred TV-a. Napokon, jedna utakmica u Minhenu, iako nije domaća, barem sam kući dok je gledam.

Osjećala sam se u isto vrijeme i sretnom i tužnom, znala sam da je ovo Leonu prva utakmica protiv kluba u kojem je odrastao, nije bilo lako ni igrati protiv najboljih prijatelja. Govorio mi je i o tome koliko mu Julian i Max nedostaju, iako mu je i ovdje bilo lijepo.

Prenos je počeo, komentator je govorio upravo o njemu, isto ono što sam i ja pomislila.

Bio je u prvoj postavi. Onog trenutka kad je sudija označio početak utakmice, nervoza je rasla sve više. Bajern je svakako bio favorit, ali sam svakako bila zabrinuta.

"13 minuta je prošlo, Kimmich je krenuo prema golu, šutao, ali je golman odbranio, lopta se odbila i dolazi do Goretzke. LEON GORETZKA POGAĐA ZA 1:0!" komentator je uzbuđeno vikao, a ja sam skakala po sobi.

"Ljubavii!" vikala sam pred televizorom kao da me čuo.

Posljednji trenutak prije nego što je sudija označio kraj prvog poluvremena, Leon je ponovo krenuo prema golu, u svemu tome sudario se s golmanom i samo je ostao nepomično ležati na podu.

Gotovo da sam zavrištala. Doktori su utrčali na teren ali on je samo ležao. Nekoliko minuta su mu ukazivali pomoć, a onda je ustao držeći se za glavu. Oni su ga skoro ponijeli da izađe s terena. Suze mi samo lile, nikada ga nisam vidjela povrijeđenog, nisam vjerovala da će se povrijediti. Što je najgore od svega, on je na stotine kilometara udaljen odavde, ne mogu provjeriti ni šta mu je.

I dalje sam sjedila ispred televizora, ali na utakmicu nisam ni obraćala pažnju, kao da sam gledala kroz TV.

Uzela sam telefon i nazvala njegovu mamu, znam da je ona sigurno na utakmici.

Nije mi se javljala, što je kod mene izazivalo još veću napetost. A opet, možda nije ni čula, iskreno se nadam da je možda ostala na stadionu i da je oko nje bilo suviše glasno da bi se javila.

Pogledala sam i na stranicu Bajerna, ni oni nisu ništa objavljivala.

Telefon mi je zavibrirao i trznula sam se, nadajući se da je neka vijest o njemu.

Bio je to Andi.

Braco 💞:
Sanna šta je s Leonom znaš li išta???

Sanna:

Andi, da barem znam koliko i ti... mozda znas cak i vise, javim ti čim nesto saznam, obecavam.

Braco 💞:
Javi i nemoj da se brineš molim te, sve će biti OK.

Ostavila sam telefon i nastavila buljiti kroz TV, znam da ne smijem brinuti, znam i da je dobro, ali kako mogu protiv sebe i svojih osjećanja.

- Probudilo me zvono na telefonu, prvo što sam vidjela je da je oko 12. Onda sam vidjela da me zove Josh.

"Sanna, Joshua je, jesi budna?"

"Jesam budna sam, reci."

"Gledala si utakmicu, zar ne?"

"Jesam gledala sam, mogu li znati sad kako je?"

"Vidi, sad nam se pridružio u autobusu i krenuli smo kući, zaspao je odmah jer je bio pod anestezijom. Nemoj se brinuti, pored mene je."

"A šta mu se desilo?"

"Dupli lom vilice, nekoliko dana možda neće moći govoriti, al ajde barem ti neće moći pričati neke svoje gluposti."

"Hvala ti Josh, nisi svjestan koliko te volim..."

"Sve za moju sekicu, doći ćemo skroz rano ujutro, ja ću ga dovesti kući, spavaj sad, laku noć."

"Hvala, noć i tebi."