savršen par - Leon Goretzka

šta ona radi s tobom

"Bukvalno najljepši period godine u Švedskoj je zima." rekla sam Leonu kroz osmijeh. Vozili smo se u Stockholm, na radiu je svirala meni omiljena pjesma Petra Graše, Ako te pitaju... Leon nije volio kada sam slušala naše, domaće pjesme jer nije razumio ni riječ, ali nije smio proturiječiti.

"Prelijepo je, još samo kad bi ti znala voziti kako treba." rekao je na što sam se ja namrštila.

"A ko mi kaže, svaki dan ti u autu nalazim pet novih kazni za parkiranje."

"Ali to nije za vožnju, već za parkiranje." Podigao je ruke u svoju odbranu.

"Ja se stvarno izvinjavam."

U nastavku je i dalje bilo sve isto, vozili smo se još pola sata prije nego što smo stigli pred veliku Friends Arenu.

Parkirala sam auto i ušli smo unutra. Sala je izgledala prekrasno, u potpunosti je izgledalo kao neko gala veče.

Kad sam ušla unutra odmah pored ulaza je stajala Stephanie, koordinatorica u reprezentaciji. Imala je oko 50tak godina, niska, simpatična žena plave kose i svijetle puti.

Odmjerila me i onda me prišla i toplo zagrlila.

"Sanna, kako si mi samo nedostajala. Ove godine ništa nije bilo ni slično kao s tobom."

"Ah Stephanie i vi ste meni svi nedostajali. Baš mi je drago što se me pozvali."

"Vidim večeras si povela i pratnju." Nasmijala se i pružila ruku Leonu. Predstavila mu se i sve to naravno na švedskom, a on je samo klimao glavom i rekao joj kako se zove Leon. Meni je to bilo neodoljivo slatko i smiješno.

"Gdje možemo mi dobiti prostor da se presvučemo i slično, prijeko mi je potrebno?" Pitala sam je na što je ona samo krenula hodati ispred nas pokazavši nam rukom da je pratimo.

"Nije bilo dovoljno prostorija da imate samo vašu sobu za presvlačenje, ovdje su ti Daniela i Hampus." pokazala je Stephanie na veliku sobu koja se nalazila na kraju dugačkog hodnika.

Ja sam se okrenula prema Leonu i vidjela sam kako je nervozan i uplašen jer nije mogao komunicirati s njim.

"Ne brini, Hampus i Daniela žive u Flensburgu, znaju njemački."

"Hvala Bogu, ja pojma nemam šta mi je ova plavuša sve nagovorila."

-

Leon se obukao, a i ja također. Izašli smo vani i već su skoro svi bili tu. Vidjela sam par suigračica i pozdravila se s njima i produžila sam s Leonom do našeg stola.

Oko nas su sjedili još neki ljudi jer su stolovi bili ogromni, prepoznala sam ih sa utakmica a od svih njih uživo sam poznavala samo Patricka Groetzkog iz njemačke reprezentacije. Leonu je prvi put bilo prijatno doći sa mnom na nekj događaj jer su ovdje uglavnom znali njemački, a obzirom na to da ih je pola igralo u Bundesligi.

Cijelu večer sam se osjećala loše, malaksalo ali nisam željela nikome reći. Vjerovatno nije ništa ozbiljno, samo sam umorna od puta i nespavanja.

"Leon, idem samo uzeti nešto da popijem, tu sam za minut." Rekla sam mu i ustala sa stolice. Došla sam pred veliki šank gdje su stajala pića i krenula sam uzeti sebi čašu vode kada sam pred sobom ugledala momka koji je s leđa izgledao kao Leon i na trenutak sam pomislila da je on.

I dalje sam bila loše, sada mi se već mantalo i krenula sam Leona da dotaknem po ramenu kako bi se okrenuo jer nisam imala glasa da ga zovem.

Dotakla sam ga i čim se okrenuo, oči su mi se zatvorile i izgubila sam ravnotežu. Osjetila sam kako sam pala na nečije ruke i kako me iznosi iz tog prostora vani. Tada sam u potpunosti izgubila svijest.

-

Leon POV

Sane nije bilo već više od desetak minuta, zbog čega sam se zabrinuo.

"Oprostite, idem provjeriti gdje je Sana." Rekao sam ostalima koji su sjedili za stolom i krenuo sam hodati salom. I dalje je nisam nigdje vidio i sada sam u potpunosti bio zabrinut. Uzeo sam telefon i krenuo je zvati, ali se nije javljala.

Pokušao sam još par puta, i dalje je samo zvonio. Nakon petog puta, dobio sam odgovor.

"Halo." Javio se muški glas, na što sam prvo pomislio da sam pogriješio broj.

Na engleskom sam postavio pitanje jer nisam znao s kim uopće razgovaram.
"Ovo je Sanin broj? Zar ne?"

"Da, ovo je Sanin telefon, ko je pri telefonu?" Obuzeo me bijes. S kim je ona to bila, ko je bio s njom i gdje.

"Pa ovdje je Leon, njen momak. A ko bi dovraga trebao biti ti?" Pitao sam, užasno bijesan, što se moglo primijetiti po mom glasu.

"Ja sam Erik Andersson, Sanin prijatelj i..." nisam mu dozvolio dalje da završi, Sanin bivši. Prekinuo sam ga.

"Gdje je Sana i šta ona radi s tobom?" Bio sam užasno ljut u tom trenutku, kao da sam mogao ubiti bilo koga ko bi se našao u mok prisustvu.

"Leon, ja sam sa Sanom u bolnici, maloprije joj je pozlila i dovukao sam je u hitnu." Tada mi je pao mrak na oči.

"Bolnici, kojoj bolnici, pošalji mi lokaciju moram doći do tamo!?"

Prekinuo je poziv i stigla mi je poruka sa nazivom bolnice na telefon. Istrčao sam vani i zaustavio sam prvi taxi koji je naišao. Pokazao sam adresu vozaču i kroz desetak minuta smo stigli ispred te velike bolnice.

Opet mi je došla poruka sa Saninog mobitela.

"sprat 6, soba 17."

Krenuo sam liftom, činilo mi se da ide tako sporo. Kao da mu je potrebna vječnost da dođe do tog sprata.