savršen par - Leon Goretzka

šta će biti ako me zaboraviš

Probudio me alarm na mobitelu, danas odlazim kući, pokupiti sve one stvari koje su mi potrebne da život nastavm ovdje, daleko od svih, daleko od svega onoga što me drži na životu. Pogledala sam u mobitel i sinoć, u 1:24 došla mi je poruka od Leona.

„Onaj gol je bio za tebe, volim te."

Zar je moguće ne voljeti ga?Jedino čega sam se uvijek plašila, bilo je da ne budem povrijeđena. Ja ne bih to mogls podnijeti više. Ne bih mogla podnijeti da budem opet slomljena kao što sam bila onog dana, dana kad je Erik otišao, bez bilo kakvog objašnjenja. Tada sam postala drugačija. Svi su me pitali šta mi je, a ja nikome nisam htjela da odgovorim. Svi su pitali, zašto sam postala ovakva, a niko nije znao odgovor . Ni sama nisam znala, samo sam se povukla u sebe. Ne znam zašto, ali valjda tako bude kada te povrijedi neko tvoj, neko tebi drag. Kada ti zabije nož u leđa i bez imalo kajanja se okrene i ode. Tako bude kada voliš, ali kasno shvatiš da je pogrešno. Kasno shvatiš da ne zaslužuješ ono kroz šta prolaziš. Tada sam mislila kako će ljubav uvijek morati da boli, tada sam mislila, da nije ljubav ako ne patiš.

Da li sam u pravu, nisam znala. Ni sada ne znam.

Sve što mi je ostalo da nisam spakovala ubacila sam u kofer. Obukla sam neku trenerku i nazvala sam Viktora da dođe po mene.

-

Nakon što sam izašla iz aviona krenula sam po kofer. Na drugoj strani sam vidjela najslađe kovrče i najslađi osmijeh na svijetu. Leon. Stajao je s druge strane zajedno s Joshuom i još nekoliko igrača. Na njima se vidjelo da su umorni i pospani ali su se i dalje smijali jedan drugom. Joshua se okrenuo prema meni i primijetio na šta mi se samo nasmiješio. Leona je udario laktom i kada je podigao glavu, gledali smo se oči u oči. Progurala sam se između svih ljudi koji su čekali u redu, propraćena psovkama i neugodnim pogledima ali nije me bilo briga. Zgrabila sam kofer s trake i istrčala na drugu stranu.

Bacila sam se u Leonov zagrljaj. Grlila sam ga toliko dugo i toliko snažno, kao da se nismo vidjeli mjesecima, a prošlo je samo tri dana.  

"Nisi mi nedostajao, da znaš, grlim te tek onako."

"Ni ti meni nisi nedostajala ludica, zagrlio sam te samo zato, zato jer mi je na trenutak bilo hladno."

"Pripazi, možda imaš temperaturu, možda si prehlađen." 

Odmakla sam se malo od Leona i Josh je prišao i zagrlio me. I on mi je nedostajao, jega nisam vidjela dugo. 

-

Nikada se nisam ljepše osjećala. Petak ujutro, ležim u Leonovom krevetu, zagrljeni smo, ni jedno ni drugo ne moramo  ustati, niti bilo gdje žuriti.  Jutra kada sam bila pored njega bila su najljepša, kad sam ležala u njegovom zagrljaju, osjećala bih se najsigurnije. Niko, niko na cijelom svijetu ne može pokvariti moju sreću u onom trenutku kad osjećam da volim i da sam voljena. Tada sanjam, budna, širom otvorenih očiju.

"Leon, sinulo mi je nešto..."

"Reci zlatokosa, slušam te." 

"Moram te pitati, šta će biti ako me zaboraviš dok sam tamo, da li će me ijedna zamijeniti? Da li ćeš zavoljeti neku drugu više nego što voliš mene."

"Ludo, zašto uopše pomišljaš na to? Tu sam gdje jesam i, ti si tu sa mnom. Nikada te ne bih mogao zaboraviti, a sve i kad bi dočekao taj dan, da te ne bude više sa nom, možda bih i mogao naći drugu, ali ne bolju od tebe. Nemoguće je takvu pronaći."

Poljubio me u čelo, prolazivši mi rukom kroz kosu. 

"Daljina, Sana. Nije mi problem u daljini. Ne postoji nikakva stvar koja bi nas mogla tek tako rastaviti.  Sjeti se da smo i dalje na istom kontinetntu, svaki dan, gledamo isto sunce, isti mjesec, dišemo isti zrak. Dijelimo ovu ljubav što je imamo. Ne boj se Sana, uvijek ću biti tu za tebe."

Nisam ništa odgovorila samo sam njegove ruke još jače stegla oko sebe i nastavila ležati pored njega sa velikim osmijehom na licu.