U polumračnoj je sobi satima vladala tišina, dok ju iznenada nije proparala glasna zvonjava telefona. Ispruženi, tamni oblik na sofi najprije se trznuo pa ustao.
Djevojka od tridesetak godina, sitne građe i lijepih crta lica zgrabila je telefon, pogledala broj pozivatelja na zaslonu i ponovno se spustila na sofu. Nasmiješila se i otpila gutljaj crnoga vina.
Nikada joj nije smetala samoća. Moglo se zapravo reći da joj je godila, ali ti poneki telefonski pozivi budili su u njoj osjećaj ushićenosti i još nešto blisko sreći. Nije si to priznavala. Radije je vjerovala da joj je najbolje samoj i da bi mogla bez tih poziva. Ta što je jednoj privatnoj detektivki koja se, kako je nalagao običaj, skriva iza šifriranog broja u oglasniku, značio poziv u pomoć kod rješavanja stvarnog slučaja? Što joj je moglo značiti to što nije riječ o samo pretjerano ljubomornom muškarcu ili vlasniku nisko renomiranog restorana koji se želi uvjeriti da ga djelatnici uistinu potkradaju...? Što joj je značilo to što su je ponovno pozvali i što je ponovno postala osoba bez koje se ne može i od koje očekuju rješenje? Mogla je, bez da joj itko zamjeri, zakolutati očima svaki put kad bi joj poziv objasnili samo zato što nije od viška na slučaju još jedna pametna glava. Znala je ona pravu istinu. Itekako. Slučaj je toliko neobičan i zamršen da ga nitko iz policije ne zna raspetljati.
Trebala im je pomoć vanjske suradnice.
Napokon je pritisnula tipku koja je zeleno treperila.
- Gospođica London? - upitao je glas s druge strane.
Jasno je naglasio gospođica jer ona je bila kako ono jednom reče: "Jedna od rijetkih žena koja ne živi od muškarčeva krvavo zarađenog novca."
- Da, inspektore Pollack - prepoznala je glas glavnog policijskog inspektora Olivera.
- Imamo slučaj i... Nije baš jednostavan.
Tiho se nasmijala. Imala je osjećaj da se Pollack preznojava dok se spušta na nivo običnog patrolnog policajca. Iz kriminalističkog odjela to si nitko nije trebao dopuštati. Ipak, Pollack jest i redovno je slušao isti samozatajni smijeh s druge strane telefonske linije. Jedino što je mogao učiniti kako bi si barem malo obranio čast bilo je da tek znakovito pročisti grlo. I naravno, učinio je to.
Shvatila je mig, ali je nije toliko zanimalo.
- Recite, o čemu se radi? - upitala je iz samo jednog razloga. Znala je da neće, ne može, niti smije o tome preko telefona. Jednostavno je ponovo željela izazvati dugu, zbunjujuću tišinu, a zatim i isprekidani glas čuđenja.
- Znate da ne možemo... znate da bi vi... Vi biste trebali doći.
- Naravno. Molim adresu.
Nemarno je na rubu novina zapisala adresu.
Uronila je ponovno u sofu. Bila je spremna, no za nju nije bio još trenutak polaska. Neka čekaju, bila joj je uzrečica u ovakvim situacijama. Morala je prvo zapaliti cigaretu, složiti duge crne uvojke i staviti na usne dvostruki sloj crvenog ruža.
Ustala je tek nakon, za detektivske pojmove, predugih pet minuta i odjenuvši vjetrovku spustila se stubama u prizemlje.
Sredovječni muškarac u smiješnoj odori maslinaste boje otvorio joj je vrata i uz kratki naklon upitao: - Želite li da vam pozovem taksi?
Odmahnula je glavom i nasmiješila se. Smiješak kućepazitelju, koji je preozbiljno shvaćao svoj posao, bio je među njezinim rijetkim gestama. Suviše ju je živcirala ta pretjerana uslužnost, a onda i zabadanje nosa gdje mu nije mjesto što je prečesto činio pa je bilo pravo čudo što nije viknuo za njom onu svoju učestalu: - Kamo u ovo nedoba gospođice London?
Shvatio je sarkazam od prije desetak dana, pomislila je i tiho ponovila kao da joj se obratio pitanjem: - U cirkus. Hoćete sa mnom? Ili ćete pričekati da vam u detalj ispričam kako je bilo?
