Nakon sat vremena B.V. je razgovarala s Pollackom u njegovom uredu. Čekali su Ryana i Greena da dođu iz laboratorija s izvještajima analiza. Ryana je dopala kapljica voska, a Greena krv za koju su morali biti sigurni da pripada Anne Smith.
– Što ste rekli novinarima? – B.V. je upitala Pollacka.
– Ne mnogo. Bez sumnje ih je Deker obavijestio o svemu. Znali su sve detalje zločina, ali nisu znali da smo mu na tragu.
– To je to. Shvatio je da je ostavio trag. Do konferencije je mislio da drži sve konce u rukama. Do tada je bio Alan Deker, nevažna i nevidljiva osoba. Iza tog identiteta mogao je uspješno skrivati pravoga sebe. Isfrustriranog i razočaranog mladića. Očito ga život nije mazio. Htio je dokazati da vrijedi i da zaslužuje pažnju, ponajprije samome sebi, a onda i drugima. Probao je uobičajenim putem, a pošto nije išlo, krenuo je u krvavi pohod. Baš zato ga ne smatram naročito inteligentnim, jer bi inteligentna osoba znala da je policijska pažnja zapravo vrsta instant pažnje. Znao bi da je uhićenje kraj slave, isto kao što bi znao da će samo uhićenje jednoga dana postati neizbježno – B. V. je predahnula: – Možda je do sada postao svjestan toga pa zato griješi. Računao je na medije i očajnu policiju, a to mu se izjalovilo. Zna da smo mu za petama.
– Moguće. Rekao sam da je uhićenje samo pitanje vremena – ubacio se Pollack.
–Nije računao na fotorobot. To je ključ svega – osmjehnula se. – Tu je krivo pošlo i to nam je prednost. Ne može se više slobodno kretati.
– Misliš da je kraj ubojstvima?
– Oh, da. Više nije važno ime već lice, a ono se smiješi iza svakog ugla.
– Ne znam... Prije negoli je ubio Kate, našao joj je zamjenu. To me zabrinjava. Možda postoji treća.
– Moguće, ali sumnjam da će se usuditi. Zna on da mu sljedeći korak može biti koban. Vjerojatno se nakon Smithovih uvukao u mišju rupu. Osim toga, ako i postoji treća, sada već zasigurno zna da je tražen. Nikad ne smijemo podcijeniti moć medija, inspektore.
Polllack je otpuhnuo. Pogled mu je kliznuo na obiteljsku fotografiju na stolu. S nje su se opušteno smiješili supruga, sin i kći.
– Do Smithovih me slučaj frustrirao, ali kad sam ugledao tu, posve običnu i jednostavnu obitelj, srušile su me emocije. S Bergenovima je to nekako drukčija stvar. Od Smithovih, nekako mi je sve postalo osobno. Znam da slučaj ne bih smio tako duboko doživljavati, ali pomisao da u biranju žrtava nije imao pravila.. – Pollack je zašutio, ali bilo je jasno što je htio reći.
B.V. je kimnula s razumijevanjem: – Slučajno su izabrane. Čini se da su se samo našle na krivome mjestu u krivo vrijeme. I s krivom osobom. Bergenovi i Smithovi nemaju ništa zajedničko. Kate i Anne povezuje jedino ljepota. Obje su bile iznimno lijepe.
Pollack je opet pogledao fotografiju. I njegova je kći bila lijepa, dražesnih crta lica.
– I obje su mlade. Premlade – nadovezao se. – Moramo ga uloviti u najkraćem mogućem roku. Fotorobot se vrti na televiziji. Oblijepili smo grad plakatima. Vani je dvostruka ophodnja i desetak specijalnih timova koji ga traže.
B.V. je ponovno kimnula: – Još malo i naš je. Vjerujem u to. Pollack je uzvratio kimanjem, a onda počeo prstima nervozno kvrckati po stolu.
– Bojim se tapkanja u mjestu – zamišljeno je rekao, potom okrenuo temu: – Danas sam promatrao tebe i Ryana. Da čujem, što se događa?
B.V. je nehajno odmahnula rukom: – Ma, ništa važno. Porječkali smo se. Kao i uvijek...
