Ryan i B.V. su pošli po dnevnik, nadajući se da će dobiti odgovore o lokacijama djevojaka, potom i o samome Dekeru. B.V. London je inzistirala da pođe s Ryanom, jer je znala da će Ryan, ako bilo što sazna, smjesta krenuti u akciju, a to nikako nije željela propustiti.
Odmah po izlasku iz Pollackovog ureda, Ryan je otpočeo razgovor, nevezan za slučaj.
– Jesi dobro? Nešto te muči ili mi se samo čini? – upitao je.
B.V. se usiljeno nasmiješila. Uvijek se trudila razdvojiti poslovno i privatno, no ponekad nije išlo glatko. Tako je i danas svu pažnju usmjerila na istragu, ali podsvijest joj nije davala mira.
– Ne Ryane, ne čini ti se. Zbilja me nešto muči, a to je ovaj slučaj – odgovorila je polovičnom istinom.
Ryan je podigao obrve: – Samo slučaj? – Samo? Ovaj slučaj ne spada u kategoriju samo. Za mene je on veliki razlog muka i nespavanja.
– Imaš potpuno pravo, no nije tebi slučaj jedina muka. I ja znam čitati ljude, nisam blesav.
– Da?
– Da. I rekao bih da postoji još jedna muka. Možda vezana za slobodno vrijeme?
B.V. je časak šutjela, a onda se, zanemarivši Ryanovo pitanje, osvrnula na Pollackovo upozorenje: – Pollacku je dosta naših prepucavanja.
– Pa? Ništa novo. Pollack nikada nije zadovoljan.
– Točno. S pravom nije zadovoljan. I ovoga je puta spreman otići korak dalje od opomene, a to ne želim.
Ryan ju je pogledao, potom se nasmijao: – To je na stvari... Misliš da više neće tražiti tvoje usluge? Zaboravi. Povjerio ti je Greena. Sjećaš se?
– I tebi ga je povjerio. Zakonski gledano, ja na to nemam pravo, dok ti... Ti si mu zakonski mentor. Njegov je uspjeh tvoj uspjeh.
– Zakonski gledano, ti sada ne bi smjela sjesti u službeni policijski automobil, pa ipak, izvoli – pokazao je rukom na mjesto suvozača. – Zato su tu rupe u zakonu. Službeno ne smiješ raditi za policiju, ali neslužbeno, u svako doba.
– Da, a o neslužbenom odlučuje Pollack kao šef.
– I to je najbolja stvar. Misliš da bi meni povjerio Greena? Čisto sumnjam. Mislim, očito je da nemam živaca za takve stvari.
– Zaboravljaš da si i ti jednom bio pripravnik. Barem bi zbog toga trebao imati razumijevanja. Green nije težak. Čak što više, bistar je i poslušan. Nego, kada si ti to promijenio mišljenje? Koliko se sjećam, rekao si da je žalosno to što sam ja Greenu mentor. Pored svih drugih detektiva.
Ryan se znakovito nacerio. Odgovorio je protupitanjem: – I nisam li u vezi mentorstva bio jasan?
– Joj, da. Ti mu ne želiš biti mentor. Misliš da bi ti remetio planove. Ali Ryane, tu smo gdje jesmo, željeli ili ne.
Ryan je kimnuo: – Jasno. Svjestan sam toga. Ali mali mi pili živce... Pogriješio sam u vezi njega. Nije on baš toliko bistar. Nije iskopao Dekerovu adresu, samo je slijedio kaznenu prijavu.
– I? Nas dvoje se toga ne bismo ni sjetili. Svejedno... Čini se da sam i ja pogriješila. Mislila sam da si samo neukusno komentirao njegovo djelo, a izgleda da si zapravo bio ljubomoran.
– Ha!? – Ryan se grleno nasmijao – Nemam komentara na ovu budalaštinu. To što si rekla, nadilazi čak i moj dar govora.
B.V. se tiho nasmijala. Da, baš..., pomislila je i shvatila da takva Ryanova reakcija nije slučajnost. Nešto ga svaki put iznova iritira kod samog spomena na pripravnika Thomasa Greena. Zapravo je sumnjala da je uistinu ljubomoran, no nešto ipak jest bilo u pitanju. Na to trenutno nije znala odgovor, ali bila je sigurna u jedno. Vješto je otkrila Ryanovu slabu točku.
