Ryan je obišao tri trgovine. U dvjema nisu prodavali konfete, a u trećoj je pak nabasao na nepristupačnog poslovođu.
Trgovina se nalazila na rubu grada, u četvrti koja je uglavnom vrvjela secondhand trgovinama i svakojakim radionicama za koje se moglo pomisliti da su istisnute tehnologijom, poput postolara i stolara. Bila je to četvrt gdje se uistinu moglo kupiti sve, od antikviteta do najmodernijih uređaja.
Ryan se iznenadio kada je ušao u trgovinu. Suprotno njegovim očekivanjima, bila je prostrana i uredna. Moglo se pronaći sva potrebna dekoracija za rođendanske proslave ili pak proslave vjenčanja. Bilo je tu raznolikih konfeta i ostalih šarenih drangulija, no ono što mu je zapelo za oko bio je vatromet. Mislio je da se pirotehnička sredstva smiju prodavati samo u određeno doba godine, od 27. do 31. prosinca. Prišao je pultu, pokazao značku i predstavio se.
Sitna, plavokosa djevojka za pultom, prvo se nasmiješila, a onda nekako ukočila: – Izvolite? – protisnula je pomalo uplašeno.
– Postavio bih vam nekoliko pitanja – rekao je Ryan.
Djevojčin je pogled kliznuo prema vatrometu u izlogu: – Imamo dozvolu – rekla je tiho i nesigurno: – Vatromet je baziran na veleprodaju. Znate, surađujemo s gradskim uredom. Već su naručili vatromet za Novu godinu...
Ryan se šarmantno osmjehnuo: – Nisam tu zbog vatrometa. Zanimaju me konfete – rekao je i pružio vrećicu s dokaznim materijalom.
Djevojka ju je letimice pogledala, te slegnula ramenima: – Oprostite, ne bih znala. Pozvat ću poslovođu – reče i podigne slušalicu.
Nekoliko minuta kasnije, pred detektivom se stvorio mršavi četrdesetogodišnjak upalih obraza i očiju, na kome je ostarjelo crno odijelo stajalo kao na vješalici.
Ryan je ponovno izvadio značku i predstavio se. Kada je rekao da će mu postaviti nekoliko pitanja, muškarac je drsko odmahnuo rukom.
Ryan se nije obazirao. Pokazao mu je vrećicu s konfetom: – Držite li ovakve?
Poslovođa nije htio odgovoriti, već se samo nacerio kao da ga nastoji isprovocirati.
– Nije mi problem pronjuškati uokolo, ometate istragu – Ryan ga je suptilno upozorio.
Mršavi je čovjek tad ipak kimnuo i nevoljko progovorio: – Imamo takve u prodaji. Potezno ispaljivanje – objasnio je.
– Odlično. Sada ćemo se pozabaviti kupcima.
Brzo je odmahnuo glavom: – Ne mogu govoriti o kupcima. To je poslovna tajna.
– Ako je među njima zločinac? Jeste li onda voljni?
– Onda tek ne želim govoriti – frknuo je: – Da na sebe navučem bijes i strahujem za život? Ne, hvala. Ni u ludilu! – opet se iritantno nacerio.
– A ako je zločincu dovoljno tek to što sam vas posjetio?
– Riskirat ću – poslovođa je odbrusio.
Ryan je odmahnuo glavom: – Što ako i ja imam tajnu?
Na to je poslovođa zinuo.
– Ako vi imate tajnu, onda...? – ponovio je ne shvativši poruku.
– Aha... Tajna je u jednom telefonskom pozivu – Ryan je izvadio mobitel iz džepa i utipkao brojeve.
– Koga zovete? – poslovođa se uznemirio.
– Dat ću vam da odaberete sami. Šefa, da mu prenesem dobre vijesti ili pak sudca, da mi pošalje nalog za premetačinu? – Ryan je položio mobitel na pult i stavio prst na tipku za uspostavljanje poziva.
– Čiji je to broj? – poslovođa je zurio u mobitel.
– Uključi mozak, dečko. Šefov sigurno nije. Dakle? Brojim do tri dok se smisliš. Jedan... Dva...
– Stanite, stanite! – mahnuo je objema rukama: – Konfete rijetko kupuju privatne osobe. Većinom ih kupuju firme koje organiziraju proslave. Konkretno te... Morao bih pogledati. Pođite sa mnom.
Poslovođa je poveo detektiva u ured na katu. Ponudio mu je da sjedne, a onda uključio računalo. Ryan se u sebi nasmijao. Uvijek mu je to s nalogom za premetačinu bilo smiješno. To je bila misterija. Uvijek bi nastala neka neobjašnjiva panika u ispitaniku i iz prve bi mu upalilo. Pomislio je da bi umjesto policije informaciju trebala zatražiti porezna uprava. Tako bi uštedjeli dragocjeno vrijeme i poštedjeli živce nepotrebnog rasipanja.
Muškarac je nekoliko minuta klikao mišem, kimao glavom i nerazgovjetno mrmljao.
– Ah, evo ga... – pogledao je Ryana. – Vidite, prije tri smo mjeseca prodali veću količinu vlasniku Happy clowna.
Ryan mu je prišao pa se nagnuo bliže monitoru: – Vlasniku čega?
– Happy clowna. Niste čuli za njih? Imaju razne cirkusante koje možete pozvati na proslavu dječjeg rođendana ili nešto slično – slegnuo je ramenima: – To je sve što znam. Za ostale informacije ćete ipak morati upitati njih.
Ryan je kimnuo: – U redu. Isprintajte mi R1. Poslovođa se opet drsko nacerio, ali više nije imao izbora.
***
Pola sata poslije, detektiv Ryan je sjedio u dnevnom boravku Johna Douglasa. Udobna prostorija odisala je toplinom. Na svakom su koraku stajale obiteljske fotografije, uglavnom starijeg datuma. Iznenadio se jer je gospodin Douglas, vlasnik Happy clowna, bio starac u invalidskim kolicima, na izmaku snaga. Kada mu je pokazao konfetu, tugaljivo se nasmiješio.
– Dragi gospodine, zapečatio sam poslovnicu prije dva mjeseca. Više nisam mogao poslovati zbog bolesti... Naime, imam parkinsonovu bolest... – starac je duboko udahnuo.
Govorio je tiho, s vidljivom težinom i sve je vrijeme pokušavao umiriti drhtanje ruku.
– Moj je sin u Španjolskoj, pa... Nije htio preuzeti posao. Morao sam zatvoriti – opet se tugaljivo nasmiješio: – Znate, ražalostilo me to. Koga ne bi? Pored živog i zdravog sina zatvoriti dobrostojeću firmu... No, on smatra da je tako najbolje. Možda i jest? Nadao sam se da će se vratiti, da će biti tu ove moje posljednje dane. Ali, ah... Umjesto toga, ugovorio mi je pomoćnicu.
Ryan se sažalio. U starčevim očima nakupile su se suze. Detektiv je u sebi prekorio njegova sina, a onda se sjetio vlastitih roditelja i svoje hladnokrvnosti. Dugo ih nije posjetio, čak ni pomislio na njih. Moram ih vidjeti... Prvom prilikom, pomislio je: Ne želim da me, poput ovog sirotog starca, živoga oplakuju. Iako si je priznao mekost srca, morao je dobiti ono po što je došao.
– Gospodine Douglas? Što se zbilo s vašim djelatnicima ako ste zatvorili poslovanje? – pažljivo ga je pitao.
– Ah, naravno... Djelatnici. Dopustio sam da zadrže svu opremu i međusobno podijele što je ostalo u skladištu... Što se poslije zbilo... Ne znam ni sam... Možda su nastavili raditi privatno. Znate, bio je to dobro uhodan posao. Nismo zgrtali baš milijune, ali od tog se posla stvarno dalo pristojno živjeti.
– Znači, išlo je?
– Dapače... Svaki smo dan na rasporedu imali za uveseliti, ili, kako smo to znali reći, animirati barem jedan rođendan. Surađivali smo s raznim udrugama. Obilazili smo dječje odjele u bolnicama... Ne mogu se svega ni sjetiti odmah, ali, dat ću vam imena.
Ryan je iz džepa izvadio mali blok i zapisao što mu je Douglas govorio.
– To je posljednja ekipa ljudi s kojima sam radio – rekao je starac: – Ostalih se ne sjećam. U dvadeset ih je godina bilo baš mnogo... Uglavnom smo ih tražili preko Zavoda za zapošljavanje, ako su se prijavljivali, naravno...
Ryan je pristojno zahvalio: – Dovoljno ste pomogli. Ako se još čega važnoga sjetite, javite mi se – stavio je svoju potsjetnicu na stol i krenuo prema vratima.
U hodniku ga je presrela postarija žena ugodne vanjštine. Otvorila mu je vrata, a onda znatiželjno upitala: – Gospodin je u kakvoj nevolji?
Detektiv je odmahnuo glavom: – Nipošto – prekoračio je prag, a onda se osvrnuo: – Budno pazite na njega – rekao je s nekakvim upozorenjem.
Starica ga je ozbiljno promatrala dok je napuštao dvorište velike kuće gospodina Douglasa.
