B.V. je ostala stajati pred vratima. Zaklonivši rukom upaljač od vjetra, zapalila je cigaretu i halapljivo povukla dim. Dok je uvlačila nikotin, ruka joj je drhtala, dijelom zbog hladnoće koja je zbog vjetra bivala opako blizu ništice, a dijelom zbog nemirnog duha. Iznerviranog i isfrustriranog.
Trudila se da ne razmišlja o Ryanu, o njegovom ponašanju, ali nakon takvih epizoda, rijetko bi joj uspijevalo. Najviše od svega ju je frustriralo to što bi malo po malo došla do misli nevezanih uz posao. Na koncu bi se sjetila vremena kada ga je tek upoznala, a bilo je to prije dvije godine kada se Ryan doselio u Westgate. Imali su tada kratku avanturu koja je neslavno završila upravo zbog karakternog nerazumijevanja. Često je B. V. pomišljala da bi avantura potrajala da su se upoznali u drugim okolnostima, možda na drugom mjestu, a ne na mjestu zločina. U drugo vrijeme, možda, a ne u vrijeme njezinog traženja sebe i njegovog dokazivanja. Možda bi funkcionirali kao par u nekim drugačijim zanimanjima. Pitala se ima li njihov posao veze s baš takvim spontano oblikovanim, teškim karakterima.
Ipak, Ryan se u posljednje vrijeme promijenio, čak toliko da mu je neslaganje s B.V. utjecalo na objektivnu percepciju. Postao je odveć mrzovoljan, bahat i nepromišljen, brzo je gubio koncentraciju. B.V. si to nije dopuštala, ali upravo ju je novi uvrnuti slučaj nagnao da se zapita koliko će još dugo odolijevati pritisku. Osim toga, tu je postojalo još nešto što se s vremenom samo od sebe pokrenulo - strah. Kao i Ryan, približavala se vremenu kada se počela bojati da će joj posao postati supružnik. Nije baš žudila za udajom, ali nije ni željela da joj posao postane centrom svijeta.
Cigareta ju je malo umirila, no odmah je zapalila drugu. Tada je netko otvorio vrata.
Thomas Green je stao pored nje. Podigao je ovratnik i stegnuvši ga oko vrata, skupi ramena. Lagano se stresao i ispustio dugi, drhtavi Blllll... – Uf, što je hladno – reče on pogledavši je letimice.
B.V. je kimnula.
– Dečki će zapečatiti stan, pa lavno doma... Čekate taksi? Ja vas mogu odbaciti kući – rekao je i pognuo glavu. Bilo mu je izletjelo pa se posramio.
B.V. ga je pogledala, a onda iznenadivši samu sebe odbacila cigaretu: – Pod uvjetom da ti ne poremetim planove.
Thomas se široko osmjehnuo: – Ma ne, nemam planove za večelas... A možda je i usput – rekao je sa zadovoljstvom i pritisnuo gumb na daljinskom upravljaču.
Na parkiralištu blizu mjesta gdje je prije nekoliko minuta bio parkiran i Ryanov automobil dvaput su blicnuli žmigavci na tamnom automobilu. Oboje su potrčali. Zalupivši vratima, B.V. se udobno smjestila na suvozačevom sjedalu. Thomas je pokrenuo motor i prebacio u prvu brzinu.
– Zgodan automobil – dobaci ona promotrivši unutrašnjost – Nissan?
– Nissan Juke Nismo. Spoltak. 1.6, tulbo benzinac. 200 KS. Mali može poletjeti do stotke za 7.9 sekundi, a najveća mu je blzina 215 km/h – kratko je pogledao B. V. – Bez obzila što sam ga dobio na poklon... mislim, da ne ispadne da gledam konju u zube, supel sam zadovoljan, al' još uvijek sanjam o BMW -u X5.
B. V. se osmjehnula: – Sanjaš skupi san.
Sada se Thomas osmjehnuo: – Da. San od 50 do 85 tisuća eula. Tli ovakva – lupnuo je dlanom po upravljaču – za jednu X5-cu. Ovisno o modelu, no meni svejedno. Za sada me ova zvijelka supel zadovoljava. Zbilja je bogato oplemljen... ali vas to ne zanima.
Opet je pogledao B.V. koja se, činilo se, dosađivala.
Thomasova zanesenost pri opisu automobila bilo je nešto što nije razumjela, a nije ju ni zanimalo. Za nju je automobil bio samo prijevozno sredstvo, limeni izum koji ju je imao prevoziti od jedne do druge lokacijske točke. I to je bilo sve. U posljednje je vrijeme razmišljala o automobilu, bio joj je potreban, ali odgađala je učiniti konkretan korak po tom pitanju, što zbog nedostatka novca, što zbog živog sjećanja na nesreću koja joj je prije godinu dana sasvim uništila polovni Golf. Thomas to nije mogao znati pa se imala potrebu ispričati.
