- Patrick – Ryan je izgovorio nakon što je iz džepa sakoa izvukao mobitel i javio se.
Prilično je dugo i strpljivo slušao glas s druge strane linije i tek je povremeno, gotovo nečujno izgovarao Da ili Aha.
B.V. London ga je prijekorno promatrala. Nije joj se sviđalo to što čini. Iako je na raspolaganju imao opciju Bluetooth, on je izabrao opciju nesmotrenog ponašanja. Kad bi mjenjačem morao prebaciti u drugu brzinu, učinio bi to lijevom rukom, dakle, pustio bi volan. Iako bi to trajalo tek sekundu, morao je znati da se nesreće događaju upravo u takvim momentima. B.V. je to iskusila. Osim toga, morao je znati i da je on, kao policijski službenik, dužan biti primjer drugima.
– U redu, provjerit ćemo. Za desetak minuta smo tamo – na koncu je rekao i vratio mobiltel u džep.
– Kamo ćemo? – upitala je B. V.
– Imamo navodnu Dekerovu adresu – odgovorio je i polagano se kimajući glavom osvrnuo na Thomasa Greena: – Vidi ti maloga... Iskopao je adresu. Tko bi rekao... Bit će nešto od njega.
– Naravno da će biti – B. V. se pobjedonosno osmjehnula, iako to Ryan nije vidio. Već mu je drugi put toga dana zatajila taj smiješak nadajući se izbjeći nepotrebnu svađu i nezrelo durenje nakon nje.
Nakon desetak minuta vožnje uskim, sporednim gradskim uličicama, prenatrpanim planski izgrađenim prastarim kućama, napokon su se zaustavili pred jednom koja je bila u najgorem stanju. Oronulaost i zapuštenost odavali su veliki komadi žbuke koji su otpadali s vanjskih zidova, a požutjela prozorska stakla odavala su dojam kako ovaj dom nema domaćicu ili nekoga da ga održava. Čak je dala naslutiti da ni unutra stanje nije puno bolje.
Ryan je pokucao. Trenutak je kasnije iza teških drvenih vrata navirila sićušna starica.
– Tko je? – upitala je drhtavim glasom.
Ryan je pokazao značku: – Ekatarina Petronova? Mi smo iz policije. Došli smo zbog Alana Dekera. Je li kod vas?
– Koga?! – starica je stavila ruku iza uha.
– Alana Dekera! – Ryan je ponovio glasno.
– Aaa... Ta bitanga... – starica se namrštila, potom okrenula glavu u stranu: – Ivan! Ivan! – viknula je i zakoračila u stranu kako bi im oslobodila ulaz u kuću. Nešto je oštro promrmljala na detektivima nepoznatom jeziku; pretpostavili su da je ruski.
U kući je bilo neurednije nego što je vanjština nagovijestila. Posvuda je bila razbacana prljava i vonjava odjeća, razno je smeće zakrčilo put do druge prostorije, trošni je namještaj bio prekiven prašinom i starim krpama, dok je na zid bila naslonjena stara vitrina s koje su umalo otpala sva vratašca. B. V. sa žaljenjem promotri takav dom.
Otvorila su se tad i vrata kuhinje. Morala je biti kuhinja, pomislila je detektiva, jer je u tom trenutku čitavu prostoriju ispunio miris pečene slanine.
Zdepasti muškarac u pedesetima ispružio je ruku.
– Ja sam Ivan – rekao je s upadljivim ruskim naglaskom i kratko pogledavši staricu škljocnuo jezikom.
Starica je ponovno nešto promrmljala.
– Majko, morao sam pozvati policiju – rekao joj je tonom samoopravdanja i okrenuo se B. V. i Ryanu – Oprostite mojoj majci, ona je samo zabrinuta. Moram se složiti s njom, Alan je najobičnije govno od čovjeka. Zbog njega ste došli, zar ne? – upitao ih je i rukom pozvao da izađu za njim iz kuće.
Tren je zastao i ispričao se zbog nereda. Opravdao ga je majčinom bolešću, opsesivno kompulzivnim poremećajem od kojega je starica navodno patila od mladosti. Napomenuo je da se zato nikada nije ženio, iako sva ta opravdanja nisu zvučala uvjerljivo. B.V. je pomislila da je zapravo on taj koji boluje od poremećaja. Poveo ih je iza kuće gdje su se nalazile drvene stube koje su vodile u podrum prenamijenjen u stan.
