Ryan je sjedio za stolom u svom uredu i gledao papire pred sobom, ali u mislima je bio daleko. Obilazio je Bergenov stan, zavirivao u svaki kutak, pokušavajući tako iznova pronaći nešto što bi moglo ukazati na kakav konkretni trag. Došao je prije svih u policijsku postaju i već je bio posjetio tehničku službu. S tehničarom je obradio Kateino prijenosno računalo, ali nisu pronašli ništa neobično. Sve je upućivalo na to da je Kate bila obična djevojka koja ničime nije odstupala od vršnjakinja i koja nije lutala divljim, zabranjenim stazama.
Kontaktirao je i telefonsku službu i zatražio ispis brojeva svih poziva i SMS-ova s Kateinog mobitela i obrnuto, u razdoblju od posljednjih mjesec dana, pošto je Katein mobitel nestao zajedno s njom. Ispis su mu obećali faksirati kroz sat vremena... I napokon, telefax se oglasio.
***
Nakon Donninog iznenadnog posjeta, trebalo joj je vremena da se umiri i povrati bistre misli, a onda je, ogrnuvši se jaknom, jurnula u prizemlje. Tu ju je čekalo još jedno iznenađenje.
Thomas Green stajao je pred ulazom u zgradu.
– Što radiš ovdje? – upitala je.
Thomas je prvo slegnuo ramenima, a onda skoro nečujno izgovorio: – Htio sam te povesti do postaje.
Thomas nije imao loših namjera, ali B.V. se ideja nije sasvim svidjela.
– Dobro – odvratila je nakon kratke tišine: – Poći ću s tobom ovaj put, ali ubuduće, ne čini to. Može se krivo protumačiti, a to ne želimo.
Nešto prije osam, B.V. je s Thomasom Greenom stupila u dvorište policijske postaje. Ostavila je osobne podatke na porti, jer je to kao vanjska suradnica morala činiti pri svakom posjetu, a onda su se ona i Thomas uputili prema dvorani za sastanke. Morali su proći kroz veliki ured u kojemu je u gotovo svako doba dana bilo živo i bučno. Bilo je tu mnogo zaposlenih i zaposlenih istražitelja. Jedni su jurcali uokolo, drugi proučavali nekakve spise, treći, opet, dnevne novine uz šalicu kave. Neki su poprilično neukusno i glasno razgovarali, a neki pospano sjedili u stolicama. Tako je bivalo u uredima otvorenoga tipa.
B.V. bi, gotovo svaki put kad bi tamo prolazila, osjetila mučninu. Svaki bi joj se put pogled zalijepio na jedan stol u kutu te goleme prostorije. Bio je to Aaronov stol prije negoli se preselio u Poroke. Za tim istim stolom sjedila je sada mlada policajka, sasvim nesvjesna njegovoga značenja za B. V.
Nipošto ju B.V. nije gledala s prijekorom, ali da je bilo u njezinoj moći, zacijelo joj to mjesto ne bi pripalo.
Skrenuli su potom u dugački hodnik. Prije dvorane za sastanke, nizali su se uredi među kojima je bio i onaj Ryana Patricka. Pred tim bi uredom B.V. obuzeli novi osjećaji. Mučnina bi se pretvorila u sjetu, a onda bi, iako je to izgledalo pomalo egoistično, zamislila da na vratima umjesto zlatne pločice sa imenom Ryan Patrick, još uvijek stoji pločica sa njezinim imenom.
B.V. se ponekad pitala što bi se dogodilo da ga se nije odrekla.
Pollack je sjedio u velikoj dvorani za sastanke, na čelu masivnog drvenog stola, komentirajući s Ryanom ispis Kateinih poziva.
– Nešto novo? – upitala je B.V. i privukla stolac stolu.
Ryan je kimnuo i blago se osmjehnuo: – Ispis telefonskih brojeva.
Nije to bio smiješak zadovoljštine jer je bio revan u poslu. Više je to bio smiješak isprike.
Ryan nije kao sinoć bio zamišljen, mrzovoljan i nezainteresiran, čak se nije doimao umorno. Izgledao je nevjerojatno svježe. Osim toga, vratio se starom stilu odijevanja i obrijao se. To se sve moglo i drukčije protumačiti, možda opet kao inat, ali B.V. je odlučila vjerovati da je sve to rezultat promišljenosti.
Nagnula se naprijed kako bi bolje vidjela spise.
– Provjerili smo sve brojeve, ali vlasnika ili vlasnicu jednoga broja ne možemo pronaći, ne možemo mu ući u trag. Broj je isključen, a vidiš... – prešao je prstom preko olovkom zaokruženih datuma i vremena razgovora: – Kontaktirao ju je zadnjih petnaest dana i to više puta dnevno. Čudi me što Kate nije ažurirala broj.
B.V. je ovlaš prešla pogledom po ispisu, a onda se ispravila: – Mogla sam misliti. Još jedna zagonetka – protisnula je te dodala: – Teško ćemo pronaći vlasnika broja, ali barem imamo trag. Možda ga Bergen prepozna.
Pollack je slegnuo ramenima: – Vidjet ćemo.
– Još nešto?– upitala je B. V.
– Obradili smo računalo. Čisto je. Forenzičari su obradili i krv. Bez sumnje je Kateina. – rekao je Ryan.
B. V. se namrštila: – Dakle, ipak jest... Svejedno, još uvijek ne bih isključila otmicu.
– Slažem se – rekao je Pollack: – ali, ne bi li nas do sada otmičar već kontaktirao?
– Možda, tu nema pravila. Nisu prošla dvadeset i četiri sata tijekom kojih otmičari inače nazovu. Pred nama je sve – odgovorila je.
– Da... – Pollack je nervozno skršio prste. Uzdahnuo je: – No, da se organiziramo. B.V. će ispitati Bergena, a vas dvojica provjerite konfetu. Obiđite sve trgovine koje prodaju takve stvari i pokušajte saznati tko je kupio te s medvjedićima.
Ryan se namrštio. Očito nije očekivao da će baš njega dopasti „vic“ trag.
Thomas je uhvatio njegov pogled negodovanja.
– Mogu sam, gospodine – rekao je.
– Nikako – Pollack je odmahnuo glavom: – Sinoć sam se malo zanio. Ne možeš sam. Potreban ti je netko iskusniji.
To je bilo jasno. Zbilja je to trebao obaviti netko tko se uvijek zna i može snaći, netko autoritativan, makar to značilo i krajnju opciju - spominjanje sudskog naloga.
B.V. je ipak imala drukčije planove.
– Voljela bih da Thomas pođe sa mnom – rekla je: – Mora steći iskustvo, a i osjećam da će tako više pridonijeti cijeloj stvari.
Pollack je upitno pogledao Ryana, a ovaj je napučio usne.
– Kako želite – ipak je rekao.
Polllack je kimnuo i Ryan je izašao van. Kada je Ryan zatvorio vrata za sobom, Pollack se obratio B.V.: – Slušaj. Ne moram spominjati da je Bergen u teškom položaju, izgubio je unuku, a i suprugin život je u opasnosti, ali moram napomenuti da se jako protivio još jednom ispitivanju, pogotovo što si u pitanju ti. Stoga, imaj to na umu.
– Naravno – kimnula je.
Pollack je ozbiljno pogledao Thomasa: – A ti. Molim, bez nepromišljenih poteza. Za prvi put.
