U dvorani za sastanke nestrpljenje je bilo na vrhuncu kad su pristigli podatci iz laboratorija. Svijeća, koja je nekako u slučaju postala ključni dokaz, bila je obrađena. Na licima se mogla iščitati napetost. Nitko nije mogao znati kakve će rezultate donijeti dobivene informacije. Iščekivalo se to, kao i samo rješenje slučaja. Možda to nije bilo realno stanje, ali nije bilo realno ni nakon toliko mnogo ispitivanja gotovo se ne maknuti s mjesta, iako je cijela situacija upućivala upravo na takvo stanje. Istražitelji su se vrtjeli oko lažnog Alana Dekera, dok od Kate ni traga ni glasa. Nisu mogli ni približno reći gdje je i što joj se zapravo dogodilo.
Kada je laborant ušao u prostoriju, napetost i uzbuđenje zamijenilo je razočarenje. Ništa nije morao reći, sve je bilo kristalno jasno.
– Dakle? – Pollack je raširio ruke i namrštio se.
Laborant je nezadovoljno uzdahnuo. Naravno da je želio donijeti cijelom timu dobre vijesti, ali rezultati su se kosili sa željama i kao takve ih je uvijek bilo nelagodno objaviti.
– Žao mi je – rekao je – Zacijelo ste očekivali kakav trag. Nema ga. Riječ je o posve običnoj parafinskoj svijeći.
Pollack je tvrdo kimnuo. Bio je umoran od rezultata koji nisu nikamo vodili. Zaustio je da nešto kaže, no u tom je trenu u prostoriju bez kucanja i najave, upao policijski crtač.
Bez riječi je pred Pollacka položio list papira. Svi su pogledi kliznuli na nj, na ljupko lice gotovo savršenih linija.
– Za ne povjerovati... – B.V. se primaknula bliže, a onda kao da joj ni to nije bilo dovoljno, uzela je papir. Zagledala se u krupne sivoplave zjenice, usne koje su se doimale kao da će se svaki čas razvući u široki osmijeh i kosu boje meda, pažljivo začešljanu unatrag.
Bilo je to preslatko dječačko lice kakvo se moglo vidjeti na naslovnicama tinejdžerskih časopisa. Izgledalo je baš kao lice poznate teen zvijezde, nekog glumca ili pjevača kojega, poput kakvog božanstva, u stopu slijedi gomila zaluđenih i euforičnih djevojčica.
– On ne može biti ubojica – B.V. je izrekla: – Ne s takvim licem. Ipak... Lice zna prevariti.
Iako je bila svjesna nekih činjenica iz prakse, lako ga je u drugom pak momentu zamislila u ulozi hladnokrvnog ubojice. Štoviše, mogla si je predočiti cijeli događaj i shvatiti mladu Kate. U pameti je osvijestila da Kate u njemu najvjerojatnije nije vidjela opasnost i da mu je upravo zbog toga popuštala te ga odlučila upoznati s bližnjima onda kada on za to bude spreman. Osim toga, to je lice objašnjavalo činjenicu da je bezbrižno živio s lažnim identitetom i lako se zaposlio. Ta tko bi pomislio provjeriti ga? Skupila je oči promatrajući sliku na papiru: Možda sudac Bergen? Možda ga zato nije htio upoznati?
Ipak, u svemu je tome B. V. bilo čudno što je slijedeći svoje snove nailazio samo na odbijanja. Zašto mu nitko nije pružio priliku, makar i zbog izgled, pitala se. Činilo joj se nemogućim da su baš svi ti ljudi koji su ga odbili bili slični njoj, jer u njenom slučaju simpatični izgled nikada nije prolazio. Ni najslađi ju osmijeh na svijetu nije mogao dirnuti, niti ublažiti propali pokušaj ili nedjelo spram drugog ljudskog bića. Tu je kao dobar primjer mogao poslužiti Thomas Green kojega, unatoč simpatičnom osmijehu i mladosti, kritikom i oštrim savjetima nije štedjela.
Fotorobot je obišao stol. Svi su dijelili mišljenje B. V. London. Nije značilo da su se puno odmaknuli od početka, ali su koraci i tragovi ipak nečemu vodili. Ako ništa drugo, mogla se izdati tjeralica, no tu nije bio kraj. S iznenađujućim fotorobotom i nepovoljnim rezultatom analize svijeće nisu okončale loše vijesti.
Kada su svi osim B.V., Ryana i Thomasa napustili dvoranu za sastanke, Pollack im je ukazao na još jedan problem.
– Morat ću održati tiskovnu konferenciju – rekao je umornim glasom: – Novinari su saznali za slučaj, navodno anonimno. Po svemu sudeći, to je Dekerovo maslo. Kako je nemoguće zaustaviti širenje takve vijesti, mišljenja sam da bismo je mogli barem preoblikovati.
– Bilo je samo pitanje vremena – rekla je B.V. – Kad je već tako, pozvati novinare nije loša ideja. Što reći? Preoblikovati istinu? Teško. Ta se istina ne može preoblikovati, pogotovo ako je novinare uistinu obavijestio Deker.
Pollack se namrštio: – Nešto ipak moram reći.
– Naravno... – B.V. se zamislila: – Prošla su dvadeset i četiri sata od nestanka. Dakle, ne želi novac... Pa jasno, želi publicitet. I dobit će ga – pogledala je Pollacka: – Recite istinu, čak i uveličanu.
– A panika? – Ryan se ubacio: – Nastat će sveopća panika, paranoja. Svatko će se sličan Dekeru naći na meti građana. Tek kad krenu pozivi. Masa će podivljati, a ništa od toga neće biti relevantno za slučaj. Kako to obično biva, devedeset i devet posto dušebrižnika ugledat će počinitelja u svom omiljenom kafiću, na autobusnoj stanici, čak i na radnom mjestu. Znaš i sama kakvi su ljudi, B. V. – značajno ju je pogledao.
– Računam ja na sve to – B.V. mu se ubacila u riječ: – Ali odvaži što dobivamo, a što gubimo tim potezom. Nije li bolje da nastane panika nego još toga. Sjećaš se? Na stotine i stotine, kako se "mađioničar" teatralno zaprijetio.
Ryan je nabrao čelo: – Ako ćemo vjerovati kriminalcu. Ubojici – rekao je ne skrivajući cinizam.
Sada se i B.V. namrštila: – Da, baš tako, kriminalcu koji je zaslužan za najveći pomak u istrazi.
Ryan je kimnuo na fotorobot: – Ako je to lice doista Dekerovo.
Nastala je tišina.
Pollack je ustao i promotrio B.V. i Ryana: – Možete tako do sutra. Uzalud vam je. Mislim da bismo zbilja trebali odvagati i kada bih morao birati... Održat ću tiskovnu konferenciju, reći ću istinu. Od dva zla, izabrat ću manje.
B. V. i Ryan su se samo šutke pogledali.
