Detektivka London je drugi dio jutra provela uz uz kalkulator. Morala se pozabaviti osobnim obvezama poput plaćanja računa koje je običavala zanemarivati do zadnjega dana. Plaćanje računa je bilo među onim stvarima koje je morala činiti, a baš ju je to moranje demotiviralo i navodilo na zanemarivanje. Ništa nije voljela činiti zato što mora, ali bila je svjesna da je se neke stvari ne pitaju, želi li ih ili ne, već ih jednostavno mora obaviti.
Nakon toga pozabavila se i čišćenjem stana, ali ne zato što to ju je Donna ukorila.
Bilo je to iz sasvim prostog razloga, željela je biti zauzeta jer je došao dan obiteljskoga ručka. Sjetila se i Donnine naredbe na koju se čvrsto odlučila oglušiti, makar to značilo pospremanje stana, čak i nedjeljom. Kako su kazaljke na satu bivale sve bliže i bliže podnevu, tako se i B.V. primicala odluci da ipak pođe na taj ručak i obiteljsko okupljanje. Nije se dvojila oko pitanja gdje bi radije u tim trnucima bila. Da su se mogla zaobići pravila, stajala bi uz rame inspektoru Pollacku na tiskovnoj konferenciji.
– Zbog Emily – reče samoj sebi naglas i to je bio savršen razlog, iako ju nije spriječio da na putu obiteljskoj kući u taxiju neprestano u mislima ponavlja ohrabrujuću misao: Obitelj prije svega, obitelj prije svega...
B.V. je s lakoćom stupila u dvorište, ali kada je trebala otvoriti vrata, ruke su joj postale olovne kao i cijelo tijelo. Osjećala se posve bespomoćno.
Prošlo je jednim dijelom puno, a drugim malo vremena od kad je obitelj London bila tek prosječna, sretna obitelj. Prošlo je dosta vremena od trenutka kada je B.V. počela osjećati da više ne pripada toj obitelji.
Otvorila je vrata.
Prije pet je godina, dok je još živjela s roditeljima, oko tih vrata uvijek bilo živahno, posebno u ranojutarnjim satima. U kući punoj perfekcionista, prečesto bi netko nešto zaboravio, kakav dokument, račun, aktovku, lisnicu, novac... Ili pak na odlasku pozdraviti majku, a rekorder je u tim stvarima običavao biti Aaron. B.V. bi ga često čekala u automobilu, bez ijednog znaka prijekora na licu. Štoviše, nerijetko bi se i sama vratila unutra s izmišljenim razlogom.
U glavu detektivke B. V. London navirala su sjećanja na obiteljske sitnice koje su ih nekoć vezale. Ta joj sjećanja nisu učinila tijelo olovnim i teškim. To je činila sadašnjost, svojom surovom stvarnošću.
Znala je što slijedi. Prvo izrazi iznenađenja, prijetvornost, a onda bljutava i naučena ležernost i gluma na licima.
– Teta! – Emily se otrgnula iz Donninog naručja, zajurila se detektivki i objesila joj se, onako djetinje, oko vrata.
– Emily! – B.V. je uzvratila, zagrlila ju, podignula i zavrtjela. Podijelile su oduševljenje i bezuvjetnu ljubav.
Obitelj ju je ležerno pozdravila, pa su uslijedila izklišejizirana pitanja poput Kako si? i Što je novo kod tebe? Na sve je to detektivka ostala pribrana i mirna. Uslijedila je neugodna tišina kada ju je Emily povela do stola i pokazala da sjedne pored nje. Nije to bilo zbog Emilynog poteza, već zbog obiteljskog pravila. B.V. je, ako je već odlučila doći, morala doći mnogo prije trenutka kad je ručak već na stolu. Ovako je nedostajao jedan pribor za jelo. Majka ga je brzo donijela iz kuhinje i ručak je mogao započeti.
– I? – tata se usiljeno osmjehnuo dok je sjedao na čelo stola: – Ništa nisi odgovorila.
B.V. je uzvratila jednako, ali kratko: – Dobro sam.
– Dobro je dobro.
Nije loše. Neće cjepidlačiti, pomislila je. Brzopleto.
– Ako se tvoje stanje može nazvati dobrim – ubrzo je nadovezao.
