B. V. London ušla je u osvijetljeni hodnik. Zapljusnuo ju je ustajali zrak, istovremeno s ugodnom toplinom koja joj je kliznula ispod kože sićušnim trncima.
Pogledom je preletjela hodnikom i izbrojala šest drvenih vrata i limena vrata dizala.
Pred jednim je vratima stajao policijski službenik. Zijevao je i s dosadom gledao naokolo. Kada mu je B.V. prišla, kulturno ju je pozdravio i otvorio vrata.
Očekivala je vidjeti starački uređene prostorije, prenatrpane raznim namještajem i dekorativnim drangulijama iz prošlog stoljeća, no našla se u gotovo praznom stanu koji je mirisao po svježoj boji na zidovima.
Na trenutak je zastala i osluhnula prigušene zvukove koji su dopirali iza vrata nasuprot onih ulaznih, a onda je položila dlan i lagano ih gurnula. Pred njom se ukazao veliki dnevni boravak. Bila je to moderna, minimalistički uređena prostorija s lijepim, skupocjenim kaminom od granita. Prostorijom je dominirala velika kožnata garnitura u krugu koje je, pod svjetlom, blistao stolić za čaj od finoga drveta. Jednostavno, toplo, udobno.
Taj joj se dojam sviđao. Nikada nije voljela pretrpane i kičaste prostorije. Po prvom dojmu je zaključila da su vlasnici stana fini i ugodni, a morali su zasigurno biti i onaj tip obiteljskih ljudi pa se zapitala zašto su zidovi prazni, zašto na njima nema obiteljskih fotografija?
- Oh... Gospođice London? - Pollack joj je pružio ruku, a onda pogledao na sat.
To joj je zasmetalo. Ljutilo ju je što je mislio da bi se trebala stvoriti u istom trenu kad je pozove, baš kao da ona nema nikakvih obveza, kao da nema život. Odlučila je to zanemariti i odmah se bacila na posao.
Pogled joj je instinktivno kliznuo u lijevo. Ispod velikog su prozora dva forenzičara skupljala dokazne materijale. Točnije, jedan je samo besposleno stajao, a drugi škljocao fotoaparatom. Fotografirao je jedan te isti prizor nekoliko puta.
Spazila je i detektiva Ryana Patricka. Stajao je u sjeni, naslonjen na zid, samo dva koraka od poprišta zločina. Bio je udubljen u misli, mrzovoljan i nezainteresiran. Nosio je fino, crno svileno odijelo, ali bio je neobrijan i činilo se, od nečega umoran. Crna mu je kosa, inače uvijek pažljivo oblikovana, sada stršala. Pomislila je da ti su ti maleni čuperci vjerojatno posljedica brzinski posušene kose. Unatoč prvotnom dojmu neurednosti, njegova se snažna i visoka figura isticala.
Dominirao je prostorijom i policijskim aparatom na terenu iako se B.V. nije tako snažno dojmio. Oni koji se ističu, mislila je, ne mogu neometano ovladati situacijom, a to je istražiteljima prijeko potrebno.
Pollack je rukom dao znak i Ryan joj je prišao. Trenutak su oboje šutjeli, a onda je B. V. istaknula: - Ubojstvo?
Ryan je šutke kimnuo.
- Truplo ste otpremili?
Ryan je odmahnuo glavom.
B.V. se osvrnula oko sebe.
- U nekoj je drugoj prostoriji? - pitala je pogledavši u vrata.
- Ne - kratko je odgovorio i rukom forenzičarima pokazao da se pomaknu u stranu.
Stali su uza zid. Jedan je odmjeravao B.V. a drugi predano listao fotografije u memoriji fotoaparata.
B.V. je zbunjeno pogledala u pod gdje se nazirala malena lokva krvi.
- Ne razumijem, - B.V. se ovlaš osmjehnula - ako sam dobro shvatila, riječ je o ubojstvu, a trupla nema. Kako?
Tada se ubacio Pollack: - Nestalo je.
- Nestalo? - B.V. je nezadovoljno odmahnula glavom - Dakle, premješteno. Zakasnili ste.
- Ne. Nestalo je... I to doslovno - Pollack je gotovo odbrusio.
