U Ryanovom službenom automobilu dugih je pet minuta vladala tišina. Ispod obrva je pogledao detektivku. Taj njegov, istovremeno zavodnički i kritički pogled, nije mogao slutiti nešto dobro. Iza toga se uvijek krio izazov.
Pročistio je grlo: – Zauzela si se za Greena? Poput pravog mentora... Hm? I što? Sad ćeš ga vucarati za sobom kako bi upoznala njegove mogućnosti i slabosti ili kako bi imala besplatni prijevoz?
– Baš impresivan zaključak... – B.V. se kratko nasmijala: – Da razjasnimo nešto, Ryane. Prvo, Green nije pas pa da ga mogu vucarati za sobom. Drugo, upoznata sam s njegovim mogućnostima, vrlinama i vještinama. Sad ih samo oblikujem. Što se prijevoza tiče... Kako vidim da me se prati... Ne brini, igra slučajnosti neće promijeniti moju neovisnost. Čudi me samo jedna stvar... Tebi je to zasmetalo?
– Ni najmanje – rekao je brzo, potom zajedljivo dodao: – Znaš, B.V., žalosno je što zbog nekoga poput tebe pravi policijski službenici ostaju bez posla. Greenu je netko drugi mogao biti mentor.
– Kao, naprimjer... Ti? – podbola je proračunato i mudro.
Ryan je odmahnuo glavom: – Ne daj Bože! Još da mi poremeti slobodno vrijeme.
Svjesno je aludirao na njihovu raspravu, što se B. V. nije ni najmanje dopalo, tim više što je tu temu smatrala zatvorenom. Nije joj se samo pričinilo, bila je u tom trenutku sigurna da Ryanov smiješak od jutros nije u nakani bio pun isprike, kako se nadala.
– Slušaj me, Ryane: Ne želim se svađati.
– Pa... i ne svađamo se. Samo neobavezno ćaskamo.
– Ja tako ne ćaskam. Ne ćaskam uopće, to bi već trebao znati.
– U redu. Ti znaš – Ryan je slegnuo ramenima.
– Promisli malo. Međusobno vrijeđanje nikada nije imalo smisla niti nam je u zadnje vrijeme donijelo išta dobroga. Jest, možda je nekada zvučalo smiješno, ali sada više nije ni to. Nismo djeca.
Ponovno ju je pogledao ispod obrva: – Ti si se tomu smijala?
B.V. nije odgovorila, samo je odmahnula glavom. Sudeći prema prijašnjim takvim ćaskanjima, pretpostavila je da bi i ovoga puta ishod mogao biti koban, a to nikako ne bi išlo u prilog predstojećoj zadaći. Nije se mogla sjetiti kada je, kako i zašto započelo njihovo djetinjasto prepucavanje, ali shvaćala je da šteti njihovu odnosu i da to želi okončati, makar to značilo da mu mora popustiti.
Zašutjela je, stavila sunčane naočale iako nije bilo mnogo sunca i pokušala uživati u vožnji, u tišini.
***
Pred ulazom u zatvorski kompleks, Ryan je zastao: – Pitanje? Ako nešto izvučemo iz Gereta, hoće li to značiti moj neuspjeh, a tvoj uspjeh? Ili obrnuto? Ne kužim – slegnuo je ramenima i široko se osmjehnuo.
B.V. ga je s nevjericom pogledala: – Zajedljiv, kao i uvijek...Naravno... – rekla je ispod glasa i produžila.
Na umu joj je trenutno bio jedino zločinac. Fokusirala se na gotovo nepoznatog protivnika u ovoj utakmici i pokušala odrediti najbolju taktiku koju će primijeniti na igru. Istina, težila je uspjehu, ali koliko god prgava bila, ovaj put ga nije htjela samo za sebe.
Na portirnici su već bili obavješteni o njihovom dolasku i trebali su pričekati zatvorskog čuvara koji će ih otpratiti do sobe za posjete. Ubrzo se pojavio gorostasni muškarac obrijane glave. Bio je tjelesno jak i visok, mišićav, što je ostavljalo dojam čovjeka kojemu se pametnije ne suprostavljati, tim više što je sve vrijeme ruku držao položenu na palici za opasačem. Odmjerio je B.V. London dugo i pomalo nepristojno što je otkrilo da posjeduje sirovu snagu. Bio je to onaj tip zatvorskih čuvara koji su se prirodno stopili s okolinom, a s kriminalcima je uvijek bilo teško pronaći zajednički jezik. Oni okorjeli bili su u tom procesu najveći problem. Takvi su zatvorski čuvari s vremenom gubili osjećaj čovječnosti i brkali svoje dužnosti s etičkim i moralnim određenjima. Često su zaboravljali da je sudac već osudio zatvorenike za nedjelo i da su oni samo ljudi koje se treba držati pod kontrolom, a ne im uvijek iznova suditi. Neki su pak čuvari znali kroz godine rada umisliti kako posjeduju one koji su iza rešetaka.
