B. V. je stupila u skromnu kuću u radničkoj četvrti. Tu su već bili Pollack, Ryan, Green i nekoliko forenzičara uključujući i mrtvozornika. Označili su poprište i fotografirali ga. Sve je bilo gotovo identično s prošlim slučajem, osim mjesta.
Unutrašnjost kuće bila je u čistoj suprotnosti Bergenovom stanu. Prenatrpana, kičasta, neukusno uređena.
Pollack ju je odmah uputio u slučaj.
– Sve je kopirao. Sad imamo posla sa serijskim ubojicom – na koncu je rekao.
– Vidim da opet imamo trag. Namjesto konfete, vidim da je tu kapljica voska. Voljela bih da je čim prije analiziraju – odvratila je zureći na stolić gdje se nazirao vosak bijele svijeće.
– U redu. To je dokazni materijal, ali utvrdili smo da se ne radi o nekoj magičnoj svijeći – rekao je Ryan.
– Prošla svijeća nije bila magična.
– A ova ovdje jest?
– To će nam reći analiza.
– Glupost. Gubljenje vremena.
– Možda. No pričekat ću odgovor.
– Pobogu, što si se toliko uhvatila za tu nesretnu svijeću? – Ryan je povisio glas.
– Intuicija – B.V. je smireno odgovorila.
– Intuicija može prevariti – odbrusio je.
– Kako god. Sklona sam slijediti intuiciju i ne planiram to mijenjati.
– Gubljenje vremena – Ryan se ponovno usprotivio: – Sumnjam da će nas to ikamo odvesti.
– Sumnjao si i u medvjedića, pa ipak... On nas je doveo do Dekera – B.V. ga je s ukorom pogledala.
– Ako je Deker ubojica.
B.V. je nabrala čelo: – Prkos. Iz tebe progovara prkos. Znaš čitati tragove, a oni upućuju na... – naglo je ušutjela uhvativši Pollackovo neodobravanje pogledom. Inspektor je bio na rubu da ih pozove na red. S druge strane, Ryana je toliko dobro poznavala da je znala kako jedno misli, a drugo govori samo iz prkosa.
Obratila se Pollacku: – Razgovarala bih s roditeljima.
Pollack je kimnuo i poveo je u susjednu sobu.
Za kuhinjskim je stolom sjedio muškarac blijeda lica i užasnutog pogleda, sučelice njemu sjedila je žena koja je dlanovima prekrila lice i tiho jecala.
B.V. je tren šutjela, a onda sjela do nje. Čovjek ju je blijedo pogledao.
Kako ih je Ryan već ispitao, odlučila se usmjeriti na dio koji je bio drukčiji od Bergenova slučaja. Anne Smith nije krila dečka i posjet je bio najavljen.
– Gospodine Smith, ja sam B.V. Lon... – započela je, no Smith ju je prekinuo.
– Ispričali smo što se dogodilo – rekao je oštrim glasom: – Mislite da smo ludi?
– Nipošto – odgovorila je kako bi ga smirila.
– Onda nas pustite na miru. Zar ne vidite? – pokazao je rukom na svoju suprugu koja je počela nekontrolirano plakati.
– Moje dijete, moje dijete... – uspaničeno je ponavljala.
– Razumijem – B.V. je načinila izraz žaljenja.
– Aha – Smith je na sekundu razvukao usne u ciničan osmijeh: – Vi ste zacijelo iz paranormalnog odjela? Ili pak psihijatrijskog?
B. V. je odmahnula glavom: – Pripadam istražiteljskom timu.
– A naginjete? Čemu?
– Ne razumijem. Nisam iz nikakvog posebnog odjela. Detektivka sam.
– Ma dajte, svatko nečemu naginje, pa i vi istražitelji.
– To je točno, ali ja se ne bavim nagađanjima niti čemu naginjem. Moj je posao hvatanje počinitelja.
Smith ju je odmjerio: – Onda ste bolji od drugih?
– Ni govora. Tim kad radi zajedno, radi učinkovitije. Gospodine Smith, razumijem vašu bol i ogorčenost. Htjeli biste ovog tren imati počinitelja pred sobom. Vjerujte, i mi želimo isto, ali na ovaj način samo gubimo vrijeme, a ono je dragocjeno. Ne radi za nas.
– Jasno – Smith se ponovno cinično osmjehnuo: – Nemate pojma. I kako to obično biva, krivnju ćete svaliti na žrtvu. Naša Anne ima osamnaest godina, još nije zrela žena. Živi s roditeljima koji jedva krpaju kraj s krajem. Ali Anne nije glupa. Nije se vucarala s muškarcima.
– O tome nije bilo ni govora, gospodine – B. V. je oštro odmahnula glavom: – Posve krivo razmišljate. Ne mislimo da je Anne prosta djevojka, pogotovo ne zbog vašeg financijskog stanja. Ništa od toga nema veze sa slučajem. Samo sam vam željela postaviti nekoliko pitanja, primjerice, gdje i kada ga je upoznala?
Smith je oklijevao proučavajući B.V., ali ipak je odgovorio: – Upoznala ga je prije dva tjedna u jednom klubu. Zaboravio sam kako se klub zove, iako mi je rekla...
B. V. je zadovoljno kimnula: – I danas ste ga trebali upoznati?
– Da. Čini mi se da i jesmo. Na najgori način.
Pogledala je Dekerov fotorobot koji je stajao na rubu stola. Smithovi ga nisu mogli usporediti s počiniteljom zbog fantomke koju je nosio.Uzela je olovku i zatamnila lice, ostavivši samo proreze oko očiju.
– Koncentrirajte se samo na oči – reče i pruži papir Smithu. To je bila metoda navođenja i prisjećanja, ali taj se put nije računalo. Nesumnjivo je bila riječ o Dekeru.
Smith se zagledao u Dekerove oči. Razmislio je i odgovorio: – Da... Da. To bi mogao biti on. To bi mogle biti te oči.
– Specifične su – B. V. ga je opet navodila: – Uočljive... Rijetke... Baš tako sivoplave.
– Da. Mogao bi biti on.
– Dobro. Bili ste odlični – kimnula je.
Najednom se žena trznula i uzela papir od supruga. Prestala je plakati i pogledala je B. V. govoreći: – Anne je rekla da je Alan presladak... Zagledala se u fotorobot kao da se htjela uvjeriti u istinitost kćerinih riječi: – Rekla je da je tih, pristojan. Savršen. A ovaj... Kasnili su na ručak. Mogla sam shvatiti da nešto nije u redu... – zagrizla je usnu i zadrhtala.
– Niste mogli znati – utješno je rekla B.V.: – Kažete da su kasnili. Trebali su zajedno doći?
Žena je kimnula: – Pošla ga je dočekati – podignula je ruku i pokazala smjer kao da su zidovi prozirni: – Blok dalje odavde je autobusna stanica...
– Koliko su kasnili?
– Skoro sat vremena. Nismo se zabrinuli, jer je rekla da će prvo svratiti do bake koja živi nekoliko kuća od nas – opet je pokazala rukom.
B.V. je naglo ustala i gotovo viknula: – Kućni broj?!
– 46 – žena je zbunjeno odgovorila.
B.V. je izjurila iz kuhinje i bez riječi mahnula detektivima da je slijede. Potrčali su niz ulicu.
U kući s brojem 46. B.V. se nadvila nad tijelom Anneine bake. Ležala je licem okrenuta nadolje. Mrtvozornik je utvrdio način i vrijeme smrti. Starica je iskrvarila kroz prerezani vrat prije dva do tri sata.
– Našla mu se na putu. Poremetila mu je plan – rekao je Ryan: – Čudi me da je pristao ući.
– Učinio je grešku, što znači da je skrenuo s puta. Nešto ga je omelo i učinilo ga nepromišljenim. Ali što? – konstatirala je detektivka London i zagledala se u Ryana. I on se udubio u razmišljanje.
