B. V. London se opet probudila rano. Skuhala je jaku kavu i otpila gutljaj promatrajući grad kroz prozor. Pokušala je na trenutak odmoriti misli, ali frustracija je pobijedila svaki pokušaj.
Do tri je ujutro u oazi radne sobe, okružena zločincima, pločom i markerima, pokušavala zabiti prvi gol u toj ludoj utakmici. Ipak, protivnik se nije dao tako lako preveslati, neprestano ju je odmicao od šesnaesterca.
Nije uvelike promijenila mišljenje o Alanu Dekeru. I dalje ga je smatrala u podjednakoj mjeri pametnim i psihotičnim, ali njegovo ju je lice nagnalo na to da mu pripiše iznimnu lukavost i prepredenost. Imao je lice koje je znao iskoristiti za svoje ciljeve. Mišljenje ma ne bi on nikada učinio takvo što! Bilo je za očekivati od drugih. Takvom bi umiljatom mladiću svatko povjerovao i nitko ne bi uperio prst u njega, čak i kad bi nešto skrivio.
- Ni ja ne bih posumnjala da nisam upoznata sa slučajem - promrmlja za sebe i popije još kave.
Prvi se put u karijeri uhvatila u koštac s tako mladim protivnikom kojega nije mogla pročitati. Nije mogla ni naslutiti idući korak, što ju je duboko frustriralo, tim više što nije imala baš preveliku pomoć ekipe. Sve se svodilo samo na pokušaje i probe, iako je, činilo joj se, Thomas Green polako ulazio u kolotečinu i sposobnošću zasjao među ostalima.
Pollack je, po običaju, bio neodlučan i što je još gore, više je nego inače dopuštao da tihe nesuglasice same po sebi kulminiraju u svađe. Tako bi najednom tišina postala suviše glasna i poprilično neukusna, što nikako ne priliči jednom policijskom, detektivskom timu.
Ryan se trudio oko slučaja, onako kako mu je vlastiti nepobijeđeni ego diktirao. Trudio se, naravno, ne propustiti i najmanju priliku za cinizam, što je B.V. uvijek iznova živciralo.
Čak i u tom zakučastom slučaju s njim nije znala na čemu je, vrti li se njegovo zalaganje i rad oko istinske želje da se pronađe nesretnu Kate i razrješi slučaj ili uobičajenog vaganja njegovih i njezinih uspjeha i neuspjeha.
Thomas je pak bio novi igrač tima i napozitivnija osoba u ekipi. Još ju nije razočarao, čak joj se činilo kako polako prevladava svoje strahove, iako nije znala ni njegove unutrašnje motive. Nije znala želi li se iskazati i zainatiti svima zbog svoje mane i kroz posao pokazati svoju vrijednost ili želi pomoći u rješavanju slučaja za dobrobit žrtve, obitelji i hvatanju zločinca zbog održavanja reda i zakona.
B.V. se ironično nasmiješila pa progovori sebi u bradu: - Baš čudno što nemam sna... Ovo je neka samovoljna nogometna igra... Ali ne, nije on... Alan uopće nije posebno mudar, samo je posebno sladak.
Odšetala je do radne sobe i pogledala u kopirani primjerak fotorobota koji je zakačila na bijelu ploču pored ispisanih informacija o slučaju: - Uhvatit ću te ja, mali. Kad se najmanje budeš nadao. Učinit ćeš neku grešku. Hoćeš, hoćeš... Kad se najmanje budeš nadao.
Skupila je oči i srknula kavu.
