- Čudan je ljudski um – Pollack je polako odmahnuo glavom. – Sve je učinio samo da bi bio primijećen.
B.V. je sa stola uzela Russov dosje i još ga jednom u sebi pročitala.
– Joe Russ, dvadesetpetogodišnjak... Otac nepoznat. Majka promiskuitetna. Predozirala se prije pet godina. Odrastao u neprihvatljivim uvjetima. Psihoanaliza potvrdila razne komplekse. Htio je uz pomoću trikova pobjeći od stvarnosti, stvoriti svijet sa svojim pravilima. Svijet kojim će upravljati i koji će ga cijeniti. Ne priznaje da je pogriješio... Ne osjeća kajanje... Utvrđeno sociopatsko ponašanje... Mladić na rubu ludila. Eh, na rubu? – ispustila je zrak kroz nos.
– Na kraju će završiti u umobolnici. Obrana će se pozvati na neuračunljivost – rekla je mahnuvši dosjeom, pa ga spusti na stol.
– On i jest za umobolnicu – rekao je Pollack. – Sudit će mu za otmicu, dovođenje ljudskih života u opasnost i ubojstvo starice. Neće vidjeti slobode dugo vremena.
B.V. je uzdahnula: – Nadam se. Takvima nije mjesto na ulici. Znate što mi je šapnuo kada sam mu stavljala lisičine? Rekao mi je da to nije kraj. Da će jednom nastaviti gdje je stao i da će mene prvu posjetiti.
– Bolesnik – Pollack je odmahnuo rukom – On više nikada ništa neće učiniti. Da je uistinu odvažan kako govori, ne bi nam odmah po uhićenju rekao gdje su djevojke.
– Da. Bile su u napuštenoj tvornici. I da nije rekao, pronašli bismo ih. Samo se postavlja pitanje, kada?
Pollack je kimnuo: – Još dan-dva i tko zna u kakvom bismo ih stanju zatekli. Dehidrirale su. U agoniji... Hvala Bogu, bit će dobro.
Trenutak je za stolom u sali za sastanke vladala tišina, a onda je Pollack ustao.
– Pa, slučaj je riješen. Vrijeme je za odmor... Hvala vam, bili ste izvrsni – kimnuo je i pošao van.
Green je zadovoljno pošao za Pollackom, ali je prije toga presreo B.V.
Pružio joj je ruku i kimnuo glavom.
- Hvala vam, detektivko London. Ako vas tleba povesti autom... Javite.
Vidjela mu je na licu zadovoljstvo i ponos, ali je samo kimnula znajući da ju Ryan u čudu promatra. Kad je Thomas Green izašao, okrenula se detektivu Patricku.
Ryan ju je sa zanimanjem pogledao.
Pročistio je grlo: – Moram napisati izvješće... Ako želiš da te odbacim doma, možeš pričekati.
–Ne – B.V. se nasmiješila. – Pozvat ću taksi. Želim ti reći... Da si dobro sve obavio.
– Da. Odlično. Možda smo ti i ja malo... blesavi, ali svejedno funkcioniramo. Čitamo si misli.
B.V. je potvrdno kimnula.
Ryan se zagledao u nju.
– Što? – slegnula je ramenima.
Skupio je oči – Mislio sam da ćeš komentirati na kraju. Kao inače.
– Što?
– Znaš. Slučaj.
– Ah, to. Tko je što učinio i što nas je dovelo do rješenja slučaja. Ma... Neću. Ovaj put ne.
Ryan je otpuhnuo – Baš sam mislio da ćeš spomenuti ključni trag.
– Koji ključni trag? – B.V. je namignula.
– Joj, nemoj da moram izgovoriti.
– U redu, u redu... Ne moraš. Neću ni ja. Reći ću samo grrrr... – nasmiješila se i teatralno izašla.
