Donor✔

2.

Hmmm mogla bi si nabaviti ove čizme. Baš su slatke, premda dođu 1250$..... Treba se tu i tamo počastiti.

Zvrrrr. Zvrrrrr.

Počeo mi je vibrirati mobitel na krevetu. Na ekranu je pisalo CasCar. To je Lucasov auto salon.

"Surea pri telefonu." javila sam se ne znajući ko me zove.

"Eiii sekice, si slobodna danas?" čula sam glas svog starijeg brata.

"Pa jesam, mislim imam noćnu smjenu danas." to je smjena od ponoći do osam ujutro, točnije zadnja smjena.

"E super, doći češ mi danas malo pomoći, imam par kupaca koji su inzistirali vidjeti aute u akciji." nasmijala sam se na njegovu promjenu glasa.

"Umm oke. Kada bih trebala biti tamo?" pogledala sam na sat, bilo je 14:28.

"Bilo bi poželjno u tri. S obzirom da se kupac naručio za dvije minute, ali znaš bogate da ih briga za tuđe vrijeme pa stalno kasne." potvrdno sam promrmljala jedan mhmm i odgovorila, "Oke tamo sam za pola sata." prekinula sam poziv i stavila mobitel na punjenje.

Na brzinu sam se otuširala i iz ormara izvukla crne traperice i tamno sivu, skoro crnu majicu sa bijelim boldanim natpisom ok!. Obula sam bijele Starke i na što stavila kožnu jaknu. Sunčane naočale zakačila za majicu i kosu svezala u rep i stavila crnu šiltericu.

Uzela sam mobitel s punjača i novčanik te krenula prema van. Prošla sam kroz ulicu između moje zgrade i Sullivanove kako bi došla na glavnu ulicu. Tamo sam pozvala taxi i dala mu adresu.

Kad sam stigla u Autosalon, djevojka na recepciji me prepoznala i rekla da me brat očekuje u svom uredu.

Popela sam se na treći kat i skrenula lijevo u njegov veliki ured. Njega još nije bilo pa sam ja malo razgledala okolo.

Ovaj auto salon bio je izgrađen uz jednu veliku pistu. Bivšu pistu za avione, tj. ovo je bio bivši aerodrom. No kako je New Yorku trebao veći, sagradili su novi ogromni umjesto dva manja.

Ovo je bio jako mali prostor za aerodrom no kad ga stavimo u prostor za autosalon, to je jedan zapravo jako veliki auto salon.

"Došla si." trznuo me iz misli Lucas, otvaraju ću vrata ureda.

"Ajde idemo, klijent je taman došao. " pokazao mi je prema hodniku i pridržao vrata da prođem.

"Dobro što trebam znati?" pitala sam ga sljedeći naš dogovoreni protokol.

"Kupac je g. Li Chan Fao. Businessmen iz Tokyja koji ima jako razmaženog sina. Iskreno ne znam kako je čuo za ovo mjesto...."

"Misliš najbolji autosalon u SAD-u?" prekinula sam ga sa smiješkom.

"Pa zapravo da. I sama znaš koliko su u Japanu auti dobri, i koliko ih svakodnevno inoviraju." potvrdno sam klimnula, "Uglavnom, zanima se za sportske aute i tražio me da nađem nekoga tko auto može dovesti na 300 km/h."

"I ti si se sjetio mene?" prekrižila sam ruke preko prsa.

"Pa koga drugog, sama si svjesna svojih vještina. A iskreno ni jedna osoba koja radi ovdje ne smije voziti aute preko 200 km/h."

"Da, a pošto ja ne radim za tebe smijem vozit koliko tebi treba." nasmijala sam mu se.

"Vidiš mala brzo kopčaš. " namignuo mi je te smo stigli u predvorju gdje nas je čekao g. Li.

"Dobar dan. Ja san Lucas, sa mnom ste pričali preko telefona." Lucas je ispružio ruku gospodinu.

"Dobar dan mladiću, ja sam Ksin Li Chan Fao, a tko je ova mlada dama?" okrenuo se prema meni sa velikim smiješkom. Moram naglasiti da ima sigurno pedesetak godina. Malo creepy.