Donor✔

9.

"Mamaaaa, stigla sam." zaderala sam se ulazeć kroz velika, dvostruka, drvena vrata svoje kuće iz djetinjstva, tj. kuće mojih roditelja.

Napustila sam ju čim sam krenula na faks i ovo mi je tek treći put od tad da sam došla. Inače oni dolaze kod mene ili Lucasa na ručak. Već gotovo godinu i pol nisam bila ovdje.

"U kuhinji." čula sam i zaputila se u kuhinju s rukama punim vrečica.

"Kamo da stavim sve ovo?" pokazala sam joj vrečice čim sam ušla u kuhinju.

"Možeš u svoju staru sobu, pa ćemo ih sutra otvoriti." rekla te sam potvrdno klimnula.

Izašla sam iz kuhinje i vratila se u predvorje te se jednim od dvostruki velikih stepenica uputila u svoju staru sobu. Da imali smo dvostruke stepenice koje su išle sa svake strane i sastajale se u sredini.

Ova kuća je više bila ko mansion s obzirom da mi je tata direktor policije, a mama sutkinja.

Možete zamisliti koliko su to bili strogi roditelji. Mislim da su ujedno u bili zahvalni što nisam izlazila dok sam bila u srednjoj.

Zapravo njihova zamisao izlaska je po klubovima i partijima. Dok sam ja bez njihovog znanja izlazila na trke.

Što reći? Strogi roditelji stvaraju najbolje lažljivce.

Otvorila sam vrata svoje stare sobe. Sve je bilo kako sam je i ostavila onog dana kad sam otišla.

U lijevom kutu uz veliki stakleni zid nalazio se krevet. Taj zid je zapravo bio prozor paralelno sa ovim zidom gdje su vrata. Na desnom zidu je bio radni stol sa televizorom iznad njega i policama sa svake strane. Na zidu do vrata nalazilo se jedno veliko ogledalo, a na drugoj strani bili su ormar s ogledalom i kliznim vratima na lijevom zidu i vrata od kupaonice metar udaljena od njih tako da su praktički u ravnini s ovim gdje ja trenutno stojim.

Soba mi je bila u ljubičasto-rozo-bijeloj kombinaciji za razliku one u mom sadašnjem stanu gdje mi je sve crno-bijelo-plavo.

Spustila sam vrečice s poklonima, sutra za Božić, na radni stol i bacila se na friško pospremljeni krevet.

Miris omekšivača mi se uvukao u nosnice te sam se automatski opustila.

Ove godine, mama i tata su nas pozvali da Božić slavimo kod njih kao u dobra stara vremena. Svatko će prespavati u svojoj staroj sobi i ujutro otvaramo poklone po tradiciji dok smo još uvijek vjerovali u Djeda Mraza.

Lucas dolazi prije večere, a Dora bi trebala doći svake minute.

Moja draga, 4 godine mlađa sestrica se zaručila prošle godine i sve se više bliži njena svadba. Trebala bi biti u prvom mjesecu i već mi je cijeli taj vikend oslobođen.

Dora i njen zaručnik Matteo su po meni savršeni par.

Kao prvo, ime i njoj i njemu znači "dar Božji" što je preslatko. Drugo, ona mala, brbljavica, ide za odvjetnicu. Jako je inteligentna, ali brate mili lijenčina kakve nema. Kad hoće može, a ako neće nema šanse da ju se na bilo što nagovori. S druge strane, Matteo je poznati košarkaš u usponu. Nedavno je pozvan u NBA. Uporan i malo povućen, tih, miran, ali duša od čovjeka. Uvijek spreman pomoći i pružiti ruku onima u nemoći.

Nadam se da će i on provoditi Božić s nama jer ne znam kako ću s ovom malom na kraj.

"Sekićuuuuuu, di siiii" iz misli me prekinula mala lijenčina.

"U svojoj sobi." odgovorila sam joj i ustala se prije nego što se ona pojavila na mojim vratima.

"Reaaaa!" trznula sam se na nadimak iz djetinjstva dok se ona zaletila na mene i zagrlila me. Zagrlila sam i ja nju i to još jače.