Donor✔

18.

Izašla sam iz lifta i kao što mi je Carlos rekao i ušla sam u mali hol sa sekretaricom točno nasuprot ulaska u lift. Sa svake strane sobe su bile stolice kao u čekaonici, a kod sekretarice su se nalazila dvoja vrata. Jedna na lijevoj strani i druga na desnoj.

Ispravila sam svoj sako, stavila sunčane naočale i uzdignute glave krenula kroz lijeva vrata. Nije me ni pogledala. To je dobro.

Xavier je rekao da ako me ljudi ne gledaju u oči smatraju da imam višu poziciju od njih.

Prošla sam kroz dugi stakleni hodnik koji je s jedne strane imao pogle na drugu stranu zgrade. Kad sam došla do kraja hodnik se dijelio na naprijed te lijevo i desno. Skrenula sam desno u nakon mar metara našla sam se u onoj prostoriji sa uredima.

Bilo je kao u onim filmovima gdje se u jednoj prostoriji nalazi puno ljudi i svatko ima kao svoj mali ograđeni prostor jedan do drugoga.

Čim sam ušla svi su pogledi bili na meni. Pogledom sam prošla preko cijele prostorije kao da tražim neko da te se samo upitila ravno kroz njih na drugi kraj. Svi koji su bili na putu su se maknuli.

Pogled nisam spustila ni jednom, gledajući ravno ispred sebe.

Kad sam prošla sve, došla sam u zadnji hodnik. On je bio jako širok te je sa svake strane imao staklom obložene sobe za sastanke. Prošla sam jednu te došla do drugih vrata s desna.

Okej. To je to. Ne pokazuj milost.

Ušla sam unutra bez kucanja i automatski su svi pogledali u mene začuđeno.

Očito da nisu znali da mijenjam Xavira. To mogu iskoristiti u svoju korist.

Bez riječi i stajanja sam zaobišla stol i sjela skroz na samo čelo stola. Ono je bilo prepoznatljivo po bijelom velikom stolcu dok su ostali imali malo manje stolce.

Sjela sam i izvadila mobitel iz torbice zajedno sa nekim dokumentima. Prekrižila noge i naslonila se na stolac.

U mene je trenutno gledalo oko 20 muškaraca i njihovi asistenti koji su stajali oko njih. Neki su bili jako stari dok su neki izgledali čak i moje godište. Primijetila sam da za stolom nema ni jedne ženske osobe i da je po jedno mjesto s moje desne strane a i s moje lijeve  slobodno.

"Onda, hoćete li krenuti više?" pitala sam na što su me oni zbunjeno gledali. Dosta ih je imalo mrgudan pogled na licu.

"A tko si ti?" pitao je bezobrazno jedan gospodin sjedeći par stolaca dalje od mene.

Tko si ti? Zar se tako pita. Očito im fali manira.

"Kao prvo, ne poznajemo se uopče da bi ste me oslovljavali sa ti. Za vas kao i sve ovdje prisutne oslovljavate me na Vi." pogledala sam ga na što je malo, ali neprimjetno spustio glavu poraženo. I ja mislim.

"Kao drugo, ja sam Rivera. Za vas  gđica. Rivera. Ovdje sam u ime Xaviera Sullivana koji je kao što i sami znate doživio saobračajnu nesreću prije kojih mjesec dana." na spomen Xaviera su se počeli međusobno gledati.

"To mu je sigurno nova igračka. " šapnuo je jedan od mlađih ne tako tiho svome kolegi. Očito je mislio da neću ćuti. O itekako jesam.

"Znate," ustala sam se i počela šetati oko njih, "ovakve prostorije uglavnom su napravljene sa jako dobrom akustikom. Cilj je da se svi dobro čujemo i da se ne izostavi ni jedan detalj. Stoga," lupila sam šakom o stol točno pored onoga koji je to rekao, "da se zna, ja nisam Xavierova nova igračka. Ni stara ni nova ni buduća. Ovdje sam u ulozi tvoga šefa tako da ako želiš zadržati posao, preporućujem ti da svoje misli za držiš za sebe." govorila sam sve tiše i tiše.