𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Prvo poglavlje

SADAŠNJOST, LJETO 2022. | Džeferson, Teksas

„Beatris, doručak. Zakasnićeš!" - čula je kroz izmaglicu čvrstog sna svoju majku i buku tanjira i viljuški, što je samo poremetilo i natjeralo da ustane iz svog kreveta i željno se protegne. Danas je u ovom kraju pljuštala kiša, što nije iznenadilo stanovnike. Kiša je u Džefersonu bila česta, tako da su se svi navikli na to. Ponajviše porodica Kolins.

„Dolazim!" - odgovorila je čisto da je razuvjeri da nije ponovo zaspala, pa otišla u kupatilo da se umije i spremi. Potom je, završivši sa zadnjim slojem maskare, izašla. Širom je otvorila ormar i izabrala široke farmerice i usku crnu majicu. Ovaj dan je bio idealan za ležanje, ali je ona imala pametnijeg posla. Prije samo nedelju dana je žena na ulici dijelila listiće za upis u ljetnju školu čije će središte da bude u jednoj od obližnjih srednjih koje su se nalazile u susjedstvu. Kako svakako nije znala šta će da radi ovo ljeto, prijavila se. Tako bi manje razmišljala o tati i o tome da li će majka i nakon dvije godine ići u krevet plačući, odbijajući to da prizna ćerci koja je uporno zapitkivala i obilazila. Nije imala snage za tugovanje. Morala je da očvrsne i unese nešto novo u svoju svakodnevnu rutinu.

Dok je pakovala sveske i hemijske u ranac, doručak je stigao kod nje u sobu, pošto nije namjeravala da ulazi u kuhinju, očigledno. Bila je isuviše lijena da ustane pola sata ranije i zapravo stigne sve obaveze da ispuni na vrijeme, umjesto što će sada da trči i moli se da ne zakasni na svoj prvi dan.

„Izvini što nismo jele jutros zajedno, mama." - rekla je, uzimajući hranu i trpajući je u usta. Na majčinom licu je ugledala oprost, te je čvrsto zagrlila, pazeći da je ne umrlja masnim prstima. Hitro je pošla do kupatila i oprala ruke, a onda je obula svoje crne starke i izletjela iz kuće.

Malo džogiranja ne bi škodilo da napolju nije toplotni udar.

Vidjevši autobus koji je išao ka mjestu gdje se i ona zaputila, zaustavila se i sačekala da uđe unutra. Koliko god pokušavala da izgleda opušteno, imala je osjećaj da su svi odatle išli ka mjestu gdje i ona ide. Nije imala snage da pogleda bilo gdje osim sebi u patike. Zauzela je mjesto među zadnjim sjedištima i zabila slušalice u uši. Nakon dvije godine ne dolaženja, priviknuti se na boravak ovdje i ljude bilo je zaista teško. Najteže je bilo zanemariti užas koji je proživjela mimo razdora porodice. Mada, koliko god se stravila i priželjkivala da taj osjećaj paranoje i straha nestane, odbijala je da misli o tome. Sebi nije dozvoljavala ni sekundu slobodnog vremena da posveti traumiranju i vraćanju u prošlost čija su vrata davno zatvorena. Niko je ne može natjerati da promijeni svoj stav o tome.

„Mogu li da sjednem, love?" - upravo ovo pitanje je moglo natjerati da promijeni svoj stav i skameni se u sekundi. Prosto je bilo nemoguće da joj se obrati osoba koju je vidjela upucanu i usmrćenu pretprošlog ljeta. Čak je prisustvovala i sahrani. Nije imalo nikakvog smisla, a opet nije nastojala da pogleda priliku. Ignorišući pitanje, nastavila je da gleda kroz prozor. Jedina razlika je bila što je sada pratila put do škole ćutke.

„Pitao sam nešto." - uporno je glas navaljivao, a ona je počela blago da trese. Grlo joj je bilo suvo, a oči suzne. Odbijala je da se pomjeri. Međutim, hvatanje za vrat i pribijanje uz sjedište probudio je adrenalin u njoj, te se automatski trgla. Počela je da mlati rukama i doziva u pomoć, ali odjednom nikoga nije bilo u autobusu. Ostala je sama. Ubiće je. Dovršiće ono što je davno htio.

„Sajmone, ti si mrtav." - uplakano je vikala, ostajući bez svijesti.

„Dokle god ti ne budeš, poprilično ću ostati živ." - nakon te jezive izjave, slabašno je zgrabila prozor i krenula da udara o njega, nego je bilo isuviše kasno. Nije ni trepnula, ostala je da sjedi na tom sjedištu, mrtva.

„Srednja škola okruga Džeferson nam je odmah s desne strane. Ko treba da izađe, sada stajem." - oglasio se vozač, a ona se uspravila u mjestu toliko ishitreno da je udarila glavom o ovo ispred nje. Hvatajući se za čelo, uvidjela je da nema nikog pored. Kao i to da joj je šaka bila blago modra. Očigledno je udarala o prozor dok je sanjala. Samo je niko nije opomenuo.

Ne bih ni ja samu sebe opomenula da sam se ponašala kao psihopata dok spavam.

Pokušavajući da se osloni na noge i zaboravi na noćnu moru koja joj se odigrala u glavi, zgrabila je ranac i strpala slušalice u njega. U datom momentu je požalila što se prijavljivala, iako je škola bila lijepa, normalna i uređena. Imala je prostrani prostor i kantinu, a sama crvena boja cigli se poklapala sa njenim usnulim licem i očima koje samo što se nisu sklopile ponovo.

„Svi polaznici ljetnje škole neka krenu ka kabinetu 58!" - čula je razglas koji je pridobio pažnju svih ljudi oko nje, te se zaputila gdje i većina. Nije imala pojma kuda treba da ide. Škola je imala makar tri ulaza. Koliko su spratovi bili niski, moglo se i kroz njih iskakat' ako je u pitanju žurba.

Priberi se i nemoj da zvučiš kao opičena tinejdžerka.

Ulazeći u kabinet i zauzimajući mjesto u zadnjoj klupi, primijetila je kako se prostor nenormalno brzo puni. Bilo je mnogo polaznika. Više nego što je mogla da procijeni. Nije znala da se toliko interesuju. Štaviše, nije znala ni kako će moći da dišu u prepunom mjestu, sa sveukupno dva prozora koja su bez problema mogla da se otvore. Beatris nije htjela da se žali. Sve je bilo u dobrom i urednom redu. Neke stvari su čak zamijenili novijim i boljim, u skladu sa današnjicom.

„Ne mogu da iskažem dovoljnu zahvalnost što ste se i ove godine odazvali u velikom broju. Obrađivaćemo razne oblasti i nastojaćemo zajednički da učinimo gradivo zabavnijim. Stoga, hajde da počnemo sa proziv..." - zastoj, momentalni poziv da skrene pogled sa stola i pogleda u pravcu žene u srednjim godinama, sa naočarima na nosu i kose pokupljene u rep.

„Nisam te očekivala, kakvo iznenađenje!" - sarkastično će njena profesorka, a tamnokosoj se pojavio mrak pred oči. Nije znala kuda da gleda a da ne bude providna i vidljiva. Cijeli razred je blenuo kao tele u šarena vrata, uključujući i nju samu. Zanemela je još vise kada je momak izignorisao sarkazam i produžio da sjedne. I to ne bilo gdje, već odmah do nje.

Kakva li sam samo srećnica. - izjavila je u sebi, bacajući ranac sa stolice do nje na pod. Ovo će itekako biti zanimljiv dan.

Novo poglavlje je tu. Nadam se da vam se sviđa. Vaša podrška mi neizmjerno znači.