𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Dvadeseto poglavlje

PROLJEĆE, 2018. | San Antonio, Teksas

Biti zatvoren u školi od jutra do mraka radeći projekte činila se kao zamorna zamisao. Međutim, Za Beatris i grupu sa kojom je radila nije bilo tako.

Prijatno osvjetljenje, žamor učenika i vrućina tjerale su je na naporan rad, požrtvovanost i volju da uradi sve kako treba. Na kraju krajeva, ovo je bio napredni kurs jezika i književnosti, stoga je morala da održi svoj ugled među ostalima i razmišlja trezveno u bilo kom trenutnku. Mada, kada radite po cio dan, nekad vam zaista treba predah. To je i pomislila ona sama, te je, brišući čelo i namještajući svoju uniformu, izašla na svjež vazduh i popila koji gutljaj kafe s kojom se nateže nepunih sat vremena. Razgledala je okolinu. Rijeku i most koji se spuštao sve do obale, gdje su se djeca igrala i bacala kamenčiće, praveći žabice. Vedro, noćno nebo i zvijezde koje su se prožimale i pravile sazvježđa, tjerajući posmatrača da odgonetne svako od njih. Sve je to bilo divno. Opuštajuće i ujedno ljupko. Posjetioci su prolazili i u hodu pravili slike, sjedjeli su na stepeništu i pili uz laganu muziku koja je dopirala iz restorana do. Mnoštvo polaznika kursa, kome je i ona pripadala, nije ni prisustovalo časovima. Dolazili ovdje; gdje je trenutno ona. Pili su i uglavnom priređivali žurke. Pušili travu i glasno se smijali. Sve ono čime se Beatris nije bavila u slobodno vrijeme, bavili su se oni. Bili su potpuno besposleni.

„Uživaš li u onome što vidiš?" - upitao je muški, duboki i grub glas iza nje. Ona se nije ni okrenula, već samo slegnu ramenima, ne znajući kakav bi odgovor uopšte dala na takvo pitanje.

„Valjda." - na kraju izusti, ruku skrštenih i krutih. I jeste uživala, samo ne zbog prizora pred sobom. Bilo je nečeg u tom vazduhu. U energiji i raspoloženju koje je sve to budilo u njoj. Međutim, nije mogla da se zadržava puno. Okrenula se i laganim korakom pošla nazad, ali je prilika ponovo susretnu.

„Treba li ti društvo?" - upita i sam se ubaci, stavljajući kapuljaču preko glave. Ona se naježi, te ubrza hod. Buka i glasovi su ostajali u sve većoj daljini svakim njenim korakom. Kratko je izustila odričan odgovor i gotovo pokušala da pobjegne u dom, ali je on spriječio u tome. Stao je ispred nje i znatiželjno je posmatrao.

„Šta hoćeš?" - glasnu se tiho, a on je dirnu po kosi, stavljajući je sa strane.

„Ništa specijalno. Hoću da se zabavim." - čuvši te riječi, mali krik se pročuo iz njenog grla. Stresla ga je sa sebe i nesigurno potrčala ka glavnim vratima, odakle je žurno hitala ka sobi. Treperavim ritmom disanja je zatvorila sve što se moglo zatvoriti u tih četrdeset kvadrata, pa se sakrila ispod kreveta. Kucala je broj dežurnog profesora, kad začu jauk i bacanje o pod. Nije se usudila da ustane. Da možda vidi sta se dešava i liši sebe muka i straha koji joj se ulio u kosti. Jedino što je mogla da razazna, bile su riječi:

„Još jednom je pipni i gorjećeš u paklu." - na šta ovaj odgovori:

„O, ali igra je tek počela."

SADAŠNJOST | KALIFORNIJA, 2023

Mantanje u glavi. Obrisi prostorije i par poznatih glasova u istoj. Svađanje, prepiranje i par udaraca o zid. Beatris nije mogla da dođe sebi. Trudila se da skloni zalutale pramenove sa lica, ali joj ruke bjehu svezane. Soba je bila zagušljiva i tamna, te nije bila u stanju da vidi gdje se nalazi. Da li je uopšte na istom mjestu. Da li je iko primijetio da je nema..., a tek koliko vremena je prošlo od stravične situacije koja je zadesila. Usamljena, bijesna i željna bijega, krenula je da vrisne, kad se svjetla upališe i ona uspje da razazna svoj lik u odrazima stakla koja su je okruživala. Izgledala je iscrpljeno, slomljeno i tužno. Par modrica joj se ocrtavalo na licu, dok su ruke počele da plave od konopca. Blago su trnule, ostavljajući tamni trag.

„Budna si." - reče neočekivano prilika, a ona sa nevjericom pogleda njoj pravo u oči. Sama pomisao da pred njom stoji osoba koja je maltretirala na kampu prije četiri godine je iznenadila. Plitko je disala, govoreći do tada sebi da ga više neće vidjeti. Bila je sigurna.

„I ja bih reagovao tako da vidim sebe." - izusti, a ona nastavi sa ignorisanjem. Nije se usudila da išta poduzme, osim da mirno gleda i nađe izlaz što prije.

„Nisi pričljiva." - nastavi, prišavši joj u par lakih koraka, ujedno opreznih i opasnih. Zgrabio je za tili čas za vrat, naginjući joj glavu u stranu. Otimala se i migoljila bespomoćno u mjestu dok su joj se mišići grčili od napetosti i stresa. Ni sa čim korisnim nije raspolagala. U odrazu stakla mogla je vidjeti kako se uzaludno bori za vazduh.

„Džo samo što nije stigao. Tada ćeš imati više razloga za ćutanjem." - pustivši joj vrat, ona se glasno zakašlja u traku kojom je bila vezana. Ovaj je nasilno odlijepi, a ona se sa sve stolicom baci na pod i uzdahnu s težinom u grudima. Bilo je nečeg stranog u svakom uzdahu koji je pravila. Kao da je to umaralo još više, ali ne dovoljno da utone u san i zaboravi na loše trenutke na kratko; već biva podignuta i  razbuđena šamarom. Crvenilo se polako oslikavalo na obrazu, praveći obrise nemilosrdne šake. Jedino što je mogla je da ga pljune. Direktno u lice, bez ikakve emocije. Tužno je pratila idući šamar. Bijesa nigdje nije bilo. U glavi joj je bio Zejn. Njegovo odsustvo i zaborav koji je htio u njoj da ostavi. Međutim, toga nije bilo. Sada ga se sjećala jasnije nego kada je bila sa njim u istoj kući. Imala je jasne slike njihovog plesa. Slučajnog pronalaska nje u klubu i spašavanja od sigurne opasnosti koja je trčećim korakom ipak uspjela da je sustigne i zgrabi, ne puštajući je da ide dalje. Ograničivši je na patnju bez novog početka. Na život koji je mijenjala zarad svoje sigurnosti, koja na kraju nije ni postojala. Vodila je igru poput iluzije, ne znajući kada će iz nje izaći. Vrtjela se u krug nevolja i misli.

„Izbile su komplikacije. Nadređeni je skrenuo sa puta. Ponavljam, skrenuo je sa puta." - oglašavao se telefon u njegovom džepu, te prilika zgrabi spravu i bijesno je baci o zid. Povukao je Beatris za kosu, unoseći joj se sa gorčinom.

„Probaj da pobjegneš i već se smatraj mrtvom." - glasile su njegove posljednje riječi, pa napusti prostoriju i zaključa sve ostalo za sobom. Gledajući oko sebe i nemajući pojma šta dalje da radi, par suza je kapnulo, a nada je iščezla. U početku je bila zatvorena sa Džoom. Sada je zatvorena sama i smatra ga neprijateljem. Štaviše, pitala se da li trenutno ikoga može i smatrati prijateljem. Odgovor je išao ka negativnom, tolikom jačinom da se prepustila osjećaju i pala leđima o parket, uganuvši desnu ruku. Stolica je napukla, a konopac kojim je bila vezana je olabavio.

„Mislim da je bolje da se ti smatraš mrtvim." - progunđala je za sebe, pa se protegla u mjestu. Sada mora da razmišlja trezveno. I to brzo.

Novo poglavlje nakon dužeg vremena! Još mali broj je ostao, pa se družimo s nečim novim :)