𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Sedmo poglavlje

LJETO 2020. || DŽEFERSON, TEKSAS

Avgust se bližio kraju, kao i njena pustolovina koju je proživjela za nepune tri mjeseca. Slomljena, istrošena i uplašena, tražila je; gotovo preklinjala da je puste da ga vidi. Da popriča sa njim nasamo i da joj još jednom kaže da je voli. Molila je policajce i roditelje da joj daju još koji dan. Još koji tračak nade ili vremena da se razuvjeri sumnji koje su je gušile i stvarale nelagodu.

„Neće promijeniti mišljenje, mila. Tako je najbolje da ga prosto zaboraviš." - govorio je Pakstonov otac, dok joj je davao maramicu iz džepa da obriše nakupljene suze u zamagljenim, tužnim očima.

„Ako je tako, onda se nadam da ću ga zaboraviti istom brzinom kojom sam se upustila u naš odnos. Očigledno sam bila isuviše lakovjerna."

„Dijete, ne radi se o tome. Pakston će provesti dugo vremena u zatvoru. Žrtvovao se zbog tebe. On te voli. Ali nije neko koga bi mogla da voliš bez da i tebe povuče u neku nevolju." - čuvši te riječi, Beatris je briznula u bolan plač praćen jecajem i vriskom. Poručnik Red je zagrlio, dajući joj ogrlicu sa priveskom leptira. Prije samo par nedelja je istu takvu vidjela sa njim u radnji, odmah nakon večere koju su imali u kafiću do. Tada nije mogla ni da zamisli šta ih snaći. Koga će izgubiti i za kim će patiti. Bilo je sve savršeno. Izuzev toga da je tatu gledala jednom nedeljno, a majku izmučenu zbog prevare. Crnokosi dečko koji je živio nedaleko od nje činio se kao spas. Sada se čini kao još jedna bolna uspomena praćena očajanjem. Mukom i prezirom prema samoj sebi. Gađenjem. Uzevši ogrlicu i stiskajući je u ruci, predala je zgužvan komad papira poručniku.

„Dajte mu ovo da pročita. Čisto sumnjam da ćemo se gledati kao prije." - rekavši to, potrčala je ka izlazu i naslonila se na topli zid izložen suncu. Hvatala se za glavu i u isto vrijeme brisala brze suze koje su se slivale niz njene obraze i bradu. Nikada mu neće oprostiti što ju je ostavio na ovakav način. Što je napušta i time pokazuje da ga nije briga za patnju koju će izazvati. Za posljedice koje će sve ovo imati.

SADAŠNJOST

„Džo, ovo je deseti put da putuješ. Kada ćeš da ostaneš malo sa mnom?" - snuždeno upita, znajući da ne može da odsustvuje sa poslovnog puta. Posao mu je naporan i mora da se dokaže. Na kraju krajeva, zarađuje kako bi prehranio oboje. Ne da Beatris da radi zbog stanja u kojem se nalazi.

„Čim mi se ukaže prilika. Možemo da odemo na malo putovanje. Šta kažeš?" - ta pomisao je obradovala, pa ga je čvrsto zagrlila, suznih očiju. Jeste da je to bilo svega par dana, ali opet dovoljno da u njoj izazove osjećaj nedostatka u stanu. Puštajući ga iz stiska, on je ponovo pribi sebi i poljubi je u kosu. Uzeo je torbu i mahnuo, time dajući znak da zatvori vrata. Sada, ne znajući šta prvo da počne, uzela je da se istušira i time osvježi. Tek je svanulo. Imala je dovoljno vremena do početka škole. Za danas nije imala ništa naročito. Ovo je dobro došlo kao stvar koja je udaljava od stvarnog života i razmišljanja o njemu. Stoga se, spremajući se u hodu i navlačeći patike, zaputila pješke po vrućem, suvom jutru. Na vratu je pomazila ogrlicu sa priveskom leptira, po prvi put je otkrivajući iz lepršave, cvjetne haljine. Sunce je polako počelo da prži asfalt, a narod i kola su se sve više umnožavali po ulicama i krajevima oko nje. Skrenuvši za ugao, nastavila je pravinom gdje je morala da se susretne sa svojom starom, porodičnom kućom i znakom policije na kojem je jasnim, crnim slovima pisalo „mjesto zločina". Vidjevši da nema nikog oko nje, prešla je znak i odškrinula vrata.

Kuća je bila u haosu. Krv od tijela njene pokojne majke bila je rasuta svuda kako su je iznosili. Kada je i dalje imala krvavu vodu u njoj, a soba od Beatris je bila u stanju u kakvom je bila prije svega toga; netaknutom. Na polici su bile porodične slike koje je odbijala i nakon razvoda da makne. Te slike su stare preko deset godina, još kada je bila malo dijete. Pored njih se nalazila čestitka od majke i tate za njen peti rođendan:

„Polako učiš da čitaš tečno, stoga srećan rođendan, mila naša. Volimo te najviše." - pročitavši par jednostavnih rečenica, zaplakala se. Nedostajali su joj. Imala je težinu u grudima koja je poput teškog kamena vukla sve do dna. Mada, koliko god toga bila svjesna, morala je da se odvoji od prostorije i papira, te nečujno i bez da je iko vidi. Šunjajući se, iskrala se kroz prozor na zadnji kraj kuće i preskočila ogradu. Nastavila je normalno da ide putem, prisjetivši se Pakstona i one noći kada joj je uputio da ne umije da se kloni nevolja. Kada je zapravo sve počelo. Vidjela je stranu koju do tada nije vidjela, a ubrzo te strane više nije ni bilo. Bila je izbrisana.

„Novi trodnevni izlet u Longvju! Prijave su otvorene za sve polaznike ljetnje škole." - ugledavši ženu koja se oglašava kroz ulice, pritrčala joj je i uzela jedan flajer. Cijena je bila pristojna, a novac koji joj je Džo ostavio trebalo bi da bude dovoljan za ta tri dana. Ovo je bila savršena prilika da pobjegne od dosade i upusti se u nešto novo. Da boravi u motelu i obilazi grad. Bilo je prilično jeftino jer je bila učenica te škole, stoga to ne bi bilo ništa strašno da potpiše.

„Rado ću se prijaviti." - čvrsto odluči i odazva se, nastavivši sa papirom ka školi. Trebala je da ga preda profesorki kao potvrdu. Već je prošlo sat vremena od njenog izlaska iz kuće. Pružila je korak i za tren se pojavila ispred ulaznih vrata, kasnivši. Taman što je trebala da pokuca na vrata, neko ih otvori i ona se saplete, spremna da padne, ali je nečije ruke uhvatiše oko struka, jednom rukom držeći haljinu da se ne podigne. Gledali su se u oči dugo, ali nedovoljno da taj misteriozni pogled tamnih očiju upamti. Prekinulo se isto onako kako je i počelo; brzo i nenadano. Njegov pogled se zaustavio na Beatrisinoj ogrlici, zbog čega mu se pojavio izraz sjete i smješak na ivici usana. Zbunjena i zajapurena, ostavila je flajer na stolu profesorke i ne rekavši ni riječ, usredsredila se na nastavu.

Novo poglavlje je konačno tu. Uživajte <3