𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Drugo poglavlje

„To je to od današnjih časova. Nadam se da ste uživali!" - za divno čudo, nakon veselog glasa profesorke i bez ikakve dreke, jeste uživala. Predavanja nisu teška niti naporna za slušanje. Ali je bilo naporno preživjeti te sate sa Pakstonom Redom odmah do nje.

Odlučivši da ustane i bez ikakvog pozdrava samo napusti prostoriju, njegov glas je zaustavio na vratima kabineta. Profesorka već bješe pošla, stoga su ostali sami.

„Dobro si se upisala ovdje, Tris. Čudi me to od tebe." - reče sa tonom žaljenja u glasu, a ona se okrenu put njegovih smeđih očiju, upirući prst ka njemu.

„I mene čudi da si izašao iz zatvora bez imalo obraza da mi se javiš. To što te tata strpao u zatvor jer je poručnik i bilo bi mu ispod časti da te pusti nekažnjeno i sve zataška ne znači da moraš potpuno da me ignorišeš sve dok me ne ugledaš, Bože!" - frustrirano baci jednu od kreda o tablu, pa prođe rukama kroz kosu. Sjetila se svih lijepih uspomena kada su bili mali. Kada je njen tata i dalje bio sa njima. Zajedničko kupanje u jezeru i intimno igranje u jednom od kafića sa Redom. Prisilila je sebe da ne razmišlja o tome. Da to ispari isto onako kao što je ispraio njihov kontakt, ali nije mogla. Bilo je nemoguće onog momenta kada ga je ugledala. Međutim, sada nije bilo nikakve iskre u očima. Jedino što se presijavalo je prašina ništavila. Nisu predstavljali ništa jedno drugom. To je boljelo kao sam đavo. Nastojala je da to prikrije. Da ode kao da je briga i zaboravi da se ova konverzacija uopšte dogodila, ali nije mogla. Umjesto toga je izdušila na njemu istog sekunda kada je progovorio sa njom.

Bravo, Beatris. Svaka čast.

„Stvarno te pogodio moj odlazak, a?" - to je bilo to. Tačka ključanja i histerično plakanje. Nije mogla da se kontroliše.

„A tebe nije pogodilo što si odbijao moje posjete dok si bio osuđen da truneš dvije godine iza rešetaka, je li? Nisam znala da je naš cjelokupni odnos bio za tebe gubljenje vremena. Jebi se i nađi drugo mjesto gdje ćeš da sjediš dok smo u školi. Ne želim da imam posla sa tobom." - presušenog grla, ljuta na sebe jer je dopustila da je njegove izazivajuće riječi pogode, gotovo je istrčala napolje i uvidjela da joj je autobus pošao. Morala je po najvećoj vrućini pješke da se zaputi ka kući.

Puštajući suze da joj se suše na obrazima, zamišljeno je pravila sitne korake i brojala iste u pokušaju da ubije vrijeme koje joj je preostalo dok se konačno ne uvali u krevet i odspava malo. Kako je kiša prestala još onda kada je krenula ka školi, kišobran je strpala u džep od torbe. Umirala je od gladi. Morala je prije kuće da svrati i pojede nešto, i tačno je znala pravo mjesto za to.

Restoran Hejvud.

***

Dok je jela svoje omiljene krofne i ispijala kafu, usput je odradila domaće koje je imala i uredno vratila sveske na mjesto. U međuvremenu je ponovo počelo nevrijeme, pa se njen boravak ovdje odužio. Nije radila ništa specijalno, osim što je nastojala da se ne ubije od dosade ili ne utone u san u sve stolici i prostoru punom ljudi.

„Da li biste željeli još nešto da poručite?" - oglasio se konobar, a ona odmahnu glavom. Zasigurno je znala da sada mora polako da krene put kuće. Nevoljno ustajući, platila je i mučno otvorila vrata. Napolju je sijevalo i pokoji put bi se čuo nemilosrdan udar groma koji bi joj ulivao strah i štrecanje u kosti. Pokušavala je da se ne obazire na to, gledajući svuda oko sebe bez u mračno nebo, a potom je preskačući ogradu ušla kroz zadnji ulaz u kuću i nečujno se ušunjala u svoju sobu. Znala je da majka ne dolazi prije pet kući, stoga je imala još dvadesetak minuta da se raspremi i vidi šta će sa sobom ostatak dana. Ne čekajući ni sekunud preko, bacila se na posao i iznenađujuće brzo sve što je planirala završila.

„Gospođo Kolins, jeste kući?" -  odjednom se začuo muški glas, ali nedovoljno glasno kako bi ga Beatris čula pored pojačane muzike koja je treštala na televizoru. Sjedjela je na kauču i gledala spotove, zamišljajući da ona barata gitarom umjesto njih. Mada, osjetivši ruku preko usta, glasno je počela da vrišti i od sve panike ujela nepoznatog za ruku. Ovaj je bacio na pod, da je od siline pada jauknula i udarila glavom o policu. Grabeći vazu sa stola, želeći da onesposobi provalnika i istrči moleći za pomoć, neko je preduhitrio. Skupljena u ćošak dnevnog boravaka nije se ni usudila da ustane, a kamoli otvori oči da vidi ko je spasio. Jedino što je čula jeste pad neprijatelja i par kapljica krvi koje su pale na pod, a zatim je provirila malo, toliko da vidi da neko tijelo vuče po podu, izvlačeći ga iz njenog doma.

Lagala bi kad bi rekla da nije probala da ustane. Ali čim je u pokušaju tražila balans na nogama, pala je. Ovoga puta nije ustajala ponovo. Ostala je da leži, bez ikakvog pokazatelja da je dobro. Nedugo zatim čula je majku kako povisuje ton i baca torbu sa strane, trčeći joj u susret. Bješe već kasno da se išta poduzme. Preostalo je samo da se moli da će se probuditi u pristojno vrijeme, inače će biti dužna da je odvede u bolnicu. A to bi značilo da će ponovo morati da se susretne s mužem, a Beatris ni manje - ni više nego sa svojim ocem.

Novo poglavlje je tu, iako je kasno. Uživajte i hvala vam na svemu.