Kasnije tog dana, već su izlazili iz autobusa i smještali se u sobe. Beatris je bila sama, u najmanjoj sobi sa sve krevetom i kupatilom toliko malim da je jedva stala unutra. Međutim, nije se bunila. Sve dok je sama, njoj je odgovaralo, iako se nije uvjerila da su uslovi smještaja baš vrhunski. Bacivši ranac na pod, uzela je ključeve i izašla u šetnju. Longvju je bio prihvatljiv. Zgrade su se nalazile na svakom ćošku i kola su neprestano prolazila, vozeći brzo. Mada, vrijeme nije bilo najbolje. Tmina je preovladavala nebom, ali je narod bio izrazito prijatan i lijepo raspoložen. Kafići su puštali glasnu muziku i svi su pjevali. Priželjkivala je da bude i ona nasmijana. Razigrana i spokojna. Ali, kada ti se bezbroj ružnih stvari dogodi za vrlo kratak period, nije da možeš lako da se prepustiš uživanju.
„Jebi se, Megvajere." - reče njoj poznat glas, koji je natjera da se okrene. Nedaleko od nje se nalazilo par ljudi koji su pili i pričali toliko glasno da su se čuli cijelom četvrti. Među njima je bio i smeđokosi momak kod koga živi. To je bio Džo. Nije znala kako treba da se ponaša. Sve vrijeme je mislila da se ubija od posla i nije željela da ga gnjavi. Nastojala je da bude razumna i pusti ga na miru da radi svoj posao. Gledajući ga kako uživa i kako uopšte nije daleko kao što je predstavio, nešto u njoj se slomilo.
Da li me laže samo kako bi odmorio od mene? Jesam li previše zahtjevna?
Ne znajući šta više da misli ili uradi, izvadila je telefon iz džepa i poslala mu poruku. Sa par metara, on je uzeo telefon i na njeno "Gdje si?" - odgovorio: „U Ostinu, posao. Ti?" - na šta je tužno podigla još jednom pogled i konačno se susrela sa njegovim očima. Gledali su se u nevjerici. Zatim se začula škripa stolice i brzi hod, ali nedovoljno brz da nju spriječi da potrči. Ovo je sve bilo tragično. Na svakom koraku je mirisala laž i obmanu.
Kada joj je ponestalo snage da trči, ušla je u obližnju zgradu i izašla kroz sporedni izlaz ka totalno nepoznatom predjelu. Udahnula je duboko par puta, pa se osvrnula oko sebe. Nije znala kuda prije da ode. Koga da pita za pomoć.
„Tris, jebote. Koliko brzo trčiš." - oglasi se Pakston, zatvarajući vrata zgrade iz koje je skoro izašla.
„Vidio sam da bježiš od nekog, pa sam te pratio da provjerim je li sve u redu. Sjedio sam u kafiću do. Izgledala si potišteno." - slušajući ga šta priča, na sekundu je vidjela starog Pakstona. Onog koji je čuvao i volio beskrajno. Koji nije odustajao od njih.
„Svi me lažu i ne znam kako da se nosim sa tim. Gledam te kako vodiš život bez mene kao da nikad nisam ni postojala. Ostala sam bez majke i nemam na koga da se oslonim. Ja... ne mogu više. Umorna sam i..." - nije ni dovršila rečenicu, našla se u njegovom naručju. Milovao je nježno i govorio kako će sve biti u redu. Takve riječi je slušala od Džoa Daglasa, a sada ih sluša od Pakstona Reda. Nije znala kome da se prepusti. Da li će je još neko povrijediti. U tim je godinama kada neko treba da je usmjerava na pravi put, ali je to radila isključivo sama i zaista pravila greške u izborima putanje. Nije znala kud prije da skrene.
„Pakstone, zašto si me ostavio?" - naglo je upitala. Kada joj već nije ni do čega, nije postojalo ništa što bi udubilo njenu prazninu.
„Nisam mogao da te gledam gdje patiš i veneš pored mene. Dobro znaš kakve glasine su kružile. To bi te samo dotuklo."
„Sa svime bih se izborila ako bismo na kraju bili ti i ja. Čekala sam te da izađeš iz zatvora, da bih na kraju bila jedna u nizu tvojih bivših koja je saznala da si pušten preko televizije." - govoreći te riječi, zapeklo je u očima. Progutala je knedlu u grlu i skrenula pogled. Možda je bolje da ne progovara više ništa. Ali, već kad je krenula, mora završiti.
„Tris, dobro znaš da nisi samo jedna u nizu." - pogledi im se spojiše. U njegovim tamnim očima su se presijavale suze. Srce joj se cijepalo na hiljadu djelova. Toliko ga je željela nazad.
„Zašto si onda učinio da se osjećam tako? Moja osjećanja prema tebi nikad neće nestati, iako tvoja očigledno već jesu." - aludirajući na njegovo cjelokupno ponašanje, digla je ruke u vazduh u znak predaje.
„Možda smo prave osobe, ali je vrijeme pogrešno. Ti i ja nećemo uspjeti." - s bolom u glasu je rekla, drhteći. Pošla je nepoznatim putem nazad ka motelu, nadajući se da je neće pratiti, niti da će naletjeti na Džoa. Sada je ponajviše priželjkivala da bude sama i zatvorena u sobi. Sve dok bude mogla.
Dobro vam veče! Nadam se da uživate u čitanju. Novo poglavlje je out <3
YOU ARE READING
𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬
Mystery / Thriller„Uvijek sam znala da smrt ima poznato lice, ali ne i tvoje." Nakon burnog ljeta u Džefersonu, Beatris Kolins nije posjećivala to mjesto dvije godine. S druge strane, narod se nakon ubistva tinejdžera povukao i postao svjestan jedne činjenice - da ni...
