𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Prolog

LJETO 2020. | Džeferson, Teksas

Gledajući zamišljeno kroz prozor auta, nervozno je grickala usnu dok je imala skriveni osmijeh na licu. Vidjeće konačno osobu koju čeka da ugleda skoro deset mjeseci. Bez ikakvog pretjerivanja je njen glas to neprestano ponavljao u glavi, a njoj se zbog toga ubrzao puls, dok su joj obrazi polako postajali crvenkasti, dajući kontrast crnom sjedištu na kome je sjedjela skoro sat vremena. To je značilo samo jedno; ubrzo bi trebali da ugledaju svoju kuću koju posjećuju svakog ljetnjeg raspusta.

Nekada su znali da idu i u toku zime tamo, nego su to već bila davna vremena. Džeferson je mjesto koje su porodično obožavali. Roditelji zbog mira i opuštanja od posla, a Beatris ga je voljela samo zbog jedne stvari, ili takoreći osobe koja nije marila za nju u smislu na koji ona mari za njega. Sjetivši se toga, rumenilo je splasnulo, a puls se vratio u normalno stanje.

„Što si zamišljena?" - upitala je majka sa prednjeg sjedišta, a ona se trgnu. Umalo je zaboravila da su i dalje u autu i da mogu da primijete svaki njen potez ili promjenu raspoloženja.

„Samo želim da stignemo već jednom. Tata, slažeš li se?" - prebacila je sve na njega, a on je pogleda sa nekakvim žaljenjem u očima. Kao da se unaprijed izvinjava za nešto, ali trenutno nije znala šta.

„Naravno, dušo." - kratko je odgovorio, skrenuvši za ugao. Pred njima se pojavila starija kuća okrečena u plavo, sa velikim dvorištem i drvetom na kome je znala da sjedi i po par sati čitajući svoje omiljeno djelo, ili jednostavno odmarajući glavu od svega što je mučilo. Taj dom bi u mnogo slučajeva predstavljao oazu mira po nju, mada je bilo dana kada bi radije spavala napolju ili se vratila kući. Trenutno nije znala šta hoće radije, samo je htjela da se makne od svih i bude malo sama.

„Unijećemo stvari u hodnik, pa ćemo tata i ja poći u trgovinu. Hoćeš sa nama?" - oglasio se prijatan majčin glas, ali je ona odmahnula glavom.

„Raspremiću se u svojoj sobi. Možda odem onda da prošetam." - samouvjereno je odgovorila, već otvarajući vrata auta i uzimajući svoju torbu. Roditelji su iznijeli svoje, pažljivo ih ostavljajući na podu. Čim se pred njom ukazao hodnik koji sa lijeve strane vodi ka dnevnom boravku, a sa lijeve ka dvije sobe, obuzeo je osjećaj toplote i radosti. Sa osmijehom je ispratila majku i tatu, konačno mogavši da utrči u svoju sobu i baci se na mekani krevet. Veliki prozor bio je zamračen zavjesom, koju je makla toliko naglo da je na kratko morala da zatvori oči od sunca koje je bolo u svijetle oči, a davala sjaj tamnoj kosi sa pokojim pramenom boje badema. Međutim, čim se to desilo, čula je šuškanje iza kuće koje nije mogla da ignoriše. Taj zvuk nije dopirao tačno iz dvorišta, već malo dalje. Mada, dovoljno da može da proviri preko ograde.

Šunjajući se oprezno i tiho, u sve čarapama i opuštenoj odjeći u kojoj je putovala, nagnula je glavu ka ulici i vidjela restoran Hejvud, čije je ime bilo obasjano crvenom bojom. Iako je bio dan i slabo se vidjelo, to je mjesto koje bi je uvijek dočekalo sa svježom hranom i njenim omiljenim kolačima. Milion puta je znala da se iskrade iz sobe i ode tamo usred noći. Na samu pomisao bi joj se ocrtao osmijeh na licu. Ali to nije trajalo puno. Već u sljedećem momentu je čula užurbani bat koraka, koji kao da joj se približavao. Brzopleto je pokušala da se spusti, ali se prevrnula i pala na livadu koja je itekako trebala da se pokosi. Druga prilika je zastala. Nedugo zatim je izdahnula nervozno i nastavila putem. Beatris se izdigla i istresla travčice koje su joj se zakačile za pamučni šorc i majicu i provirila opet, ali je to prošlo bezuspješno.

Napeto je obula svoje starke i obustavila raspremanje. Hitro je zaključala kuću i počela da hoda pravinom koja je vodila u bezbroj ostalih domova i porodica za koje je prvi put čula. Iako je ovdje svako ljeto, nije da je sklona upoznavanju. Znali su porodično svega par ljudi koji su im bili komšije. Od toga je ona poznavala površno par vršnjaka. Jedino je znala bolje momka koji je od nje bio stariji svega par mjeseci. Ali nikada nisu pretjerano pričali. Jesu kada je bila manja. Štaviše, bili su toliko bliski da ih je pubertet udaljio isto tolikom mjerom. Ili je, bolje rečeno, udaljio njega od nje. Nisu pričali skoro pa uopšte, osim ako bi se pozdravili u prolazu. Taj pozdrav je umnogome znao da bude bolan i pun nostalgije, ali nije mogla tu ništa da poduzme. On je taj koji je otišao, ne ona. Stoga je tvrdoglavo odbijala da mu prilazi opet.

U svoj toj pometenosti, vjetar je jače zaduvao, tjerajući oblake podalje s neba, a dovodeći njoj papir pod noge. Sumorno ga je gurnula, ne sluteći da će joj se za par godina ponovo ukazati prilika da ga vidi. Samo će tada obzirnije postupiti i zapravo ga pokupiti. Kako to nije uradila prvi put, nastavila je svojom putanjom, nastojeći da izbjegne bilo kakav kontakt sa ljudima. Najviše sa svojima, koji bi trebali da su kući svako malo.

Sranje, kod mene je ključ.

Naglo hvatajući krivinu, počela je da trči nazad. Toliko nije trčala od osnovne, kada su časovi fizičkog bili obavezni. Makar kod nje.

Naglo prelazeći ulicu, prolazeći kroz kuće u tuđa dvorišta, nacrtala se tačno ispred svog praga, nego je dočekala samo majka. Kod sebe je imala makar deset kesa. Nije bila ljuta. Imala je mek izraz lica i osmijeh.

„Tata je pošao da te traži. Nemamo rezervni ključ." - blagonamjerno će, a ona pogleda okolo. Njenog oca nije bilo na vidiku.

„Izvoli ključ. Idem da ga potražim." - odlučno je rekla, mada je bilo i trunke paranoje u njenom glasu. Imali su dvorište. Mogli su da sjede dok ne dođe. Ovo naselje svakako nije preveliko. Niti je mogla da se izgubi ili ode predaleko. U najgorem slučaju, da se zaboravila i nastavila da šeta, bila bi kući za desetak minuta.

Zašto sumnjam na rođenog tatu?

Hodala je prilično brzo i uspaničeno. Znala je da nije mogao da umakne daleko, stoga je pošla do ostalih naselja da bolje vidi. Nije je tumaranje po Džefersonu iznerviralo, ali jeste prizor koji je vidjela ispred bijele, staromodne kuće koju je krasilo mnoštvo zelenila, veliko dvorište sa sve vrtom i... njen tata. Žena koja je razgovarala sa njim bila je duplo mlađa. Smješkala se i uvijala pramen kose oko prsta, a zatim mu se primakla i otisnula mu poljubac u usne. Tamnokosa se ukočila. Nije znala da će klasični problem sa kojim se mnoge porodice nose biti i njen vlastiti. Ne samo njen, već i majčin. Uplašeno i suznih očiju vraćala se nazad. Nije imala snage da se raspravlja sa tatinom ljubavnicom koja mu je vjerovatno i obožavateljka koja tvrdi da je pročitala svako njegovo djelo. Lagala bi, to je zagarantovano. Sve zarad pažnje, na koju je neko do koga joj je najviše stalo olako i naivno povjerovao. Nije se ni potrudio da razmišlja o ćerci. Ponajviše o ženi sa kojom je u braku sedamnaest godina. Zbrkana i pod jakim utiskom, krenula je da prelazi ulicu i ode da se smiri prije nego saopšti vijesti majci, ali je sviranje iz nekog vozila u blizini trglo; svijetla su je ošamutila da nije znala kuda prije da skrene i da se skloni. Stajala je nepomično, sve dok nije ustuknula za korak i patikama osjetila da je ponovo na pješačkom, na koji do sada nije ni obraćala pažnju. Obrisala je nervozno oči i lupila šakom o drugu, slušajući psovke i upozorenja ljudi koji su umalo mogli da je pregaze.

„Još uvijek te sve ravno pogađa u srce, Tris." - prepoznavši dobro glas koji je iza nje, spojila im je poglede i prekrstila ruke. Nije znala šta da kaže a da bude primjereno u skladu sa situacijom. Pustila je usne da same oblikuju riječi.

„A ti si isti bezosjećajni i arogantni momak koji je odlučio da zanemari moje cjelokupno postojanje, stoga smatram da je ova konverzacija suvišna." - odbrusila mu je istom količinom tuge i izdaje koju je ona dobila onog dana kada od njega nije dobila nikakav pozdrav ili riječ kojom bi bila ubijeđena da mu i dalje znači. Umjesto toga, suočila se sa novom, hladnom i nezainteresovanom verzijom Pakstona Reda. Onom koja je njihov odnos zatrovala i pretvorila ga u prašinu koju je vremenom odnio vjetar. Kao što je tog dana iščezla njena volja i nada da im je odnos prisniji, tako je i iščezlo ono dobro i nježno što je on posjedovao. A nadala se da se to neće desiti, nikad.

Zdravo ljudi! Moja nova knjiga, a za njom i prolog, je out! Nadam se da vam se dopada. Svaki vid podrške mi znači.