Bježala je. Kretala se usklađeno i spretno, boreći se za još malo snage, dok konačno nije zastala. Odjednom se našla ispred svoje stare kuće, pa je s olakšanjem ušla. Ispred nje se našla njena petogodišnja ličnost, sa sve igračkom u rukama. Odmah do nje se nalazio ujak, koji je predvodio u jednu od soba. Podmitio je time što joj je obećao kolačić od čokolade, koji joj je bio omiljeni. Lako mu se predala, nemajući pojma šta će iduće uraditi. Beatris, vraćajući se u prošlost i tome prisustvujući, pokušala je to da zaustavi. Ali, umjesto toga, samo je prošla kroz njih. Bila je nevidljiva.
„Ujko, šta radimo?" - upitala je mlada Beatris Kolins, nakon čega je stariji čovjek počeo da joj skida haljinicu koju je tog popodneva obukla. Uhvatio ju je nemir. Čim je pokušala da ode kod majke, on je stegao za zglob i počeo da dodiruje. Gledajući to po drugi put, nagomilavale su joj se suze u očima. Drala se iz sveg glasa, ne bi li promijenila nešto što je bilo prije trinaest godina. Međutim, to nikako nije mogla.
„Ja ovo ne želim, ujka Grej." - plačući će djevojčica, dok nije osjetila neprijatnost u donjem dijelu tijela.
„Biće ujak brz. Ovo ne smiješ nikome da kažeš, važi?" - posljednje su riječi, prije nego se vrata otvoriše. Tada je istina izašla na vidjelo. Sve se saznalo, vrlo lako.
„Ne dodiruj me više." - rekla je u samosažaljenju, hvatajući se za glavu. Još od svog ulaska u sobu nije prestajala da plače. Imala je noćne more iz kojih se jedva izvlačila. Znajući da više neće spavati, otišla je da se okupa. Hladna voda klizila je niz njeno tijelo, time je dodatno držeći budnom. Nije mnogo ostala u kadi. Nedugo nakon toga, zaputila se ka donjem spratu. Mokre kose, u šorcu i trik majici, sjela je na kauč, odsutno gledajući u bazen sa druge strane ogromnog stakla. Kroz djeliće sjećanja prolazila su joj ona gdje je bila žrtva seksualnog nasilja. Nastojala je da o tome više nikada ne misli. Bila je ubijeđena da je zaboravila. Mada, prošlost te sustigne i pojede živog ako joj to dopustiš. Sudeći po svemu, ona to dopušta i ne čini ništa da bi to spriječila.
„Ne možeš da spavaš?" - stvori se Zejn, u sve šorcu za plivanje i sa peškirom preko ramena. Klimnuvši glavom, okrenula se na drugu stranu, sada gledajući u ukrašeno, cvjetno dvorište sa roštiljem i stolom, iznad kog se nalazila rasvjeta.
„S obzirom na to koliko si drzak, čudi me da te to zanima." - odbrusila mu je, i dalje suznih očiju. Nije mogla da se otarasi loših sjećanja. Blago je drhtala.
„Odrastao sam u domu. Roditelji su mi ubijeni, tako da nisam imao koga da me nauči da budem pristojan i blag." - nije očekivala toliku iskrenost u dvije rečenice. Pogotovo ne od njega. Okrenula se nazad ka njemu. Primijetila je da joj se primakao, nagrnuvši peškir.
„Žao mi je što to čujem." - saosjećajno mu odgovori, ne znajući šta drugo da uradi a da ne završi na podu. Ipak je rizikovala i popela se na ivicu trosjeda, obgrlivši ga rukama oko vrata. Stajao je jedno vrijeme skamenjen, dok se njegove snažne ruke nisu našle oko Beatrisinog struka.
„Ovo normalni ljudi rade kada nekog žele da utješe. Mogao bi da probaš nekad." - ispod glasa će, a on joj uspravi glavu, gledajući je.
„Upamtiću to." - prepoznala je nešto drugačije u njegovom glasu. Ponio se lijepo. Ovoga puta nije ličio na ubitačnog robota.
Krenuvši da se spusti na parket, on je to uradio sa svega jednom rukom. Morala je skroz da se iskrivi da bi ga pogledala.
„Ne znam zašto, ali imam osjećaj da mogu da ti vjerujem." - kako ništa nije odgovorio na to, dodala je: „Ili ipak ne."
„Samo nemoj i ti da me iznevjeriš. Onda bi bilo lakše samo da se ubijem." - pokušala je da se našali, ali je dobila samo prijeteći pogled.
„Onda bi trebala da znaš da te neću iznevjeriti." - te riječi su je ohrabrile. Ostala je u jednom položaju i naredni period, plašeći se da ode u sobu. Nakon onog košmara, bojala se da spava sama. Strahovala je da će ponovo sanjati nešto loše.
„Zejn, da li bi mogao da spavaš pored mene?" - upitala je pretiho, da je mislila da je nije ni čuo. Nadala se da će pitanje upućeno muškarcu (sa oko dvadeset i šest godina) proći solidno.
„Mogao bih." - kratko će, dodavši: „čuo sam o čemu si sanjala. Ovdje te niko neće dirati." - utješio je, pa bez daljih riječi pošao da pliva. Otišla je za njim, samo ga posmatrajući, dok oči nisu počele same da se sklapaju. Zaspala je na jednoj od ležaljki. U pozadini se čulo blago talasanje vode, praćeno plivanjem, koje je dodatno smirilo. Značilo je da nije sama. Da je neko tu, s njom. Uz nju.
Kako vam se dopada Zejn i njegov odnos prema Beatris? Lemme know! Uživajte <3
YOU ARE READING
𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬
Mystery / Thriller„Uvijek sam znala da smrt ima poznato lice, ali ne i tvoje." Nakon burnog ljeta u Džefersonu, Beatris Kolins nije posjećivala to mjesto dvije godine. S druge strane, narod se nakon ubistva tinejdžera povukao i postao svjestan jedne činjenice - da ni...
