𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Deseto poglavlje

„U deset da ste spremni! U sklopu programa je priređena žurka." - Jasmin je redom obavještavala svačiju sobu, a Beatris je uveliko spavala, mokrih obraza i umornog izraza lica. Do kasno je pričala sa Daglasom. O tome kako sve treba da joj objasni i kako se ona našla u Longvjuu.

„Značiš mi i uradio bih sve da te zaštitim." - rekao je, prije nego je prekinula poziv, bez ijednog odgovora ili znaka da je čula šta je rekao. Bacila je telefon i spustila glavu na jastuk, a potom utonula u san.

Isuviše iscrpljena, nije joj se ustajalo iz kreveta. Po suncu koje se iskradalo među oblake, znala je da su svi uveliko budni i veselo započinju dan. Možda je htjela da zađe među njihove krugove, a možda joj je to bila proletna želja čije je trajanje toliko kratko da bi odmah promijenila svoje mišljenje. Njeno postojanje svodilo se na niz odluka i odustajanja. Davanja i odricanja. Iskrenosti i laži. Svuda je bila podijeljena. Nedovoljno određena da kaže čemu bi da se prepusti.

Naglo kucanje na vratima. Trzanje i obazriv hod ka istim. Toliko panike zarad... djevojke koja je odbranila od Lukasa.

„Hej. Umalo si postala nevidljiva na ovom 'putovanju', pa sam htjela da provjerim kako si. Ema." - pružajući ruku, koju ona rado prihvati, samo je izustila: „Beatris." - i nastavila da se rukuje sa njom. Kosa joj se presijavala na suncu i imala je topao osmijeh. Prijateljski.

„Pa, već kada smo najteži dio završile, hoćeš mi reći jesi dobro?" - osmjehujući se reče, a ona klimnu glavom i pusti je da uđe.

„Koliko god mogu da budem. Ovaj grad mi se obio o glavu." - namještajući krevet i vadeći preobuku je govorila, pakujući sve nepotrebne stvari u kofer. Kretali su u zoru, pa nije imala kad o tome da razmišlja osim sada.

„Vidim da si prilično organizovana. Moja soba je opšti haos. Nakon žurke ću je pospremiti."

„Nemam šta pametnije da radim, stoga spremam." - odgovorila je Emi, konačno želeći da pričaju više, ali je par nepoznanika pozva napolje.

„Ems, dogovor je bio u dvanaest. Sada je već pola jedan." - čim je to čula, ustala je, kratko zagrlila crnokosu i izašla.

„Vidimo se noćas u deset!" - rekla je, a ova se bacila na krevet, ne znajući ni sama šta se upravo desilo. Mada, čim je poželjela da ustane, neko je zgrabio za vrat i ona poskoči.

„Znaš da uvijek volim da te iznenadim." - gadljivo će Sajmon, a ona zamahnu rukom, koju on vješto vrati na dušek.

„Sajmone, ostavi me na miru! Ne mogu ovo više da podnesem." - uplašeno će i drhteći, dok nije osjetila lokvu krvi kako natapa bijele postelje i širi se, dolazeći iz njenog pravca. Je li ovo kraj? Da li se prepustila mračnim halucinacijama i sada polako tone, psihički umirući?

„Tris, probudi se. Bezbjedna si." - u izmaglici sna i jave čuo se još jedan glas, dovoljno efektan da naglo i iznenada ustane i susretne se sa nečijim usnama na putu. Po mekoći i pokretima kojima su istraživale njene, znala je tačno čije su. Milovao je rukom po kosi, dok je drugom držao za struk, da mu kojim slučajem ne pobjegne. Međutim, čim su bili svjesni svog postupka i njene spontanosti, odvojiše se, i odjednom svi lijepi trenuci stadoše.

„Izvini."

„Ja..." - oboje krenuše, zadihani. U pogledu se oslikavala varnica kakva vas obično prati nakon poljupca s nekim. Pakston Red je čuo njen košmar i pomogao joj je da pobjegne iz njega. A ona ga je dodatno poljubila i to se nastavilo, da je sada najradije htjela da povrati i ošamari sebe. To je bio konačan čin koji je izbavio iz nesrećnog sna, ali je svakako ljutila činjenica da se pojavi u najgorem mogućem trenutku. Da ispadne kao da joj pomaže. Kao da ne može bez njega.

„Nisam znao da ti se još pojavljuje u glavi." - počeo je, i dalje stojeći blizu nje.

„A ja nisam znala da ćeš ti biti taj koji će mi pomoći. Pakstone, nisam za to da nepozvan dolaziš u moju sobu." - kajanje se pojavilo na njegovom licu. Uprkos tome, mislila je sve što je rekla. Ovo je pogrešno, kao i nezamislivo. Nije smjela da mu se olako prepusti. Ni pod razno. Tako bi sebe vukla u ponor očaja i od njene časti ne bi ostalo apsolutno ništa.

„Vrlo rado ću nastaviti sa tim, ako ti pomaže." - izazivao ju je. Testirao. Namjerno je to radio. Htio je da vidi na čemu je.

„S obzirom na to kakvu prošlost imamo i kakvo ti je ponašanje, ne želim." - probala je da ustane, ali je on prepriječio i primakao joj se. Mogao je čuti njeno srce kako kuca ubrzano i probija grudi. Vidjeti široke sjenice i osjetiti plitki dah kako izlazi iz njenih usana.

„Ako je to ono što želiš, poštujem." - bilo je sve što je rekao, a onda se udaljio od nje i namignuo joj prije polaska.

„Samo nemoj kasnije trčeći da dolaziš kod mene i prosipaš mi drugu priču. Dosta mi je tvojih promjena raspoloženja." - bio je to kraj njihovog razgovora i shvatanje da njegove riječi nisu izazvale iznenađenje. Ushićenost praćenu ljutnjom i nagonom da mu odbrusi. Jedino što je osjetila bila je praznina. Rupa bez dna i odbojnost. Možda je nekad prema njoj bio izuzetan. Pažljiv i brižan, ali više nije. Prije par dana mislila je da je on pravi. Da su osjećanja bila toliko jaka da nisu mogla nestati ni u najgorem ludilu. Kada je konačno prošlo malo vremena, uvjerila se u suprotno.

„Ponekad je potrebno da se odvojiš od nekoga da bi shvatila da ne želiš da budeš sa njim." - čitala je ona, a sada su te riječi dobile smisao.

Pakston Red je iz njenog srca nestao, kao da nikada nije bio tu. I nakon dugo vremena, bila je mirna. Bila je srećna.

Srećni praznici i uživajte u novom poglavlju <3