𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Jedanaesto poglavlje

Uređena prostorija. Stolovi i stolice postavljeni sa strane velike dvorane, ukrašene stubovima i slikama, otkrivajući starost koju je zgrada nosila sa sobom. Lagana muzika, prigušena svijetla i topla atmosfera opkolile su svakog ko je kročio kroz dvokrilna, drvena vrata, koja su pri kraju puštala neprimjetnu buku, praćenu škripom.

Kolins nije ovako zamišljala veče, obučena u svijetlu, šljokičavu haljinu golih leđa i blago uvijene kose, koja je krasila njeno blijedo lice. Na vratu ovoga puta nije imala ogrlicu. Umjesto nje, nosila je olakšanje i dostojanstvo dok je zauzimala mjesto u dvorani i posmatrala okruženje oko sebe. S obzirom na to da nije imala pojma da se radi o ovakvoj vrsti žurke, Ema joj je predložila da pođu zajedno da uzmu haljine predviđene za ovu priliku. I izgledale su lijepo. Tajanstveno. Nije ni slutila da će imati sasvim prijatnu konverzaciju sa novom prijateljicom. Sve je polako dolazilo na svoje, iako je sada nije bilo na vidiku. Stoga je zamišljeno zurila u jednu tačku, brade naslonjene na stolicu.

„Molim za pažnju." - oglasio se nepoznati gospodin u odijelu, držeći mikrofon. U svom pogledu je imao nešto smišljeno i opasno. Trepnuvši par puta, Beatris više nije ni gledala u tom pravcu. Svoj pogled usmjerila je na koljena.

„Ova noć organizovana je u sklopu vašeg boravka. Čuvajte imovinu i uživajte koliko god možete. Strogo je zabranjeno da..." - nagla tišina. Njena pažnja preusmjerena na Pakstona koji se iskrada iz sale i ide napolje. Znatiželja je rasla te je ustala tiho, dok je trajao govor, napustila prostoriju i krišom pošla za njim. Međutim, on već bješe napolju. Izgledao je kao da je nekoga čekao. A taj neko je izašao iz dobro poznatog vozila, obučen u isuviše poznato odijelo. Prateći ga u stopu, sakrila se iza jednog od kamenih stubova i prisluškivala razgovor, koliko god je bila u mogućnosti.

„Donio sam ti novac za ovaj mjesec, kao i za naredni." - Daglas će učtivo i tiho, pružajući Redu kovertu. U nevjerici, prateći sve iza ćoška, uvlačeći dah i blijedo gledajući, snimila je kako se crnokosi par puta okrenuo oko sebe, uvjeravajući se da ga niko nije pratio. Očigledno se gadno prevario.

„Ne zanimam je više, tako da će teže ići nego što smo planirali." - nije ni završio kako treba, Džo ga je uhvatio za vrat i pribio uz kola. Sledila joj se krv u žilama.

„Dobro znaš kakav nam je dogovor. Prekrši ga, i ponovo se vraćaš u zatvor. Dovoljan je samo jedan poziv da predam dokaze da je ubistvo bilo smišljeno." - reče on, a ona ustuknu za korak i šutnu kamen na koji se oni nisu obazirali.

„Ovo je sve igra i itekako sam plaćen da uspije. Nemoj da zajebeš." - rekao je prijetećim tonom, ušavši u kola. Ovaj drugi je strpao kovertu u džep i krenuo nazad, a ona se toliko potresla da nije bila ni svjesna da je može vidjeti svakog trenutka kako stoji i sumnjivo ga posmatra. Blago hodajući oko stuba tako da je on ne vidi, čekala je momenat kada je zasigurno mogla da uđe, trudeći se da izgleda pribrano i normalno. Unutra je počela muzika za ples i svako je imao svog partnera, a ona je pokušavala da procesuje šta se sve izdešavalo. Kome može da vjeruje, ko je sve obmanuo. Ko je zapravo Džo Daglas i šta ima sa Pakstonom. Srce je boljelo od lakovjernosti koju je ostavila obojici. Nije se pitala sa glavom i racionalnim postupcima. Izgubila se u vlastitoj koži i tijelu. U pozadini se čuo klavir i harmonični, usklađeni pokreti koji su se prostirali, skoro pa lebdeći, po podu. Čim je vidjela da ni Pakston nema pratilju, znala je da se zaputio ka njoj. Htio je da plešu zajedno. Da se drže za ruke i sve bude normalno. Ta pomisao je užasavala više nego prije par sati. Nije znala šta sve smjera i kako da ga zaobiđe, dok je neko, tačno njemu na dohvat, ne uze za ruku i povuče među narod, plešući uz novu muziku, koju su pratile violina i blagi trzaji violončela. Pogledavši ka prilici, koja je bila u sivom odijelu i bijeloj košulji, kose poput zalaska sunca i očiju boje safira, samo je pratila njegove pokrete i prepustila se analiziranju lika. Njegovog istreniranog tijela i misterioznog izraza lica. Čvrstog stiska i stisnutih usana. Nije odavao nikakvu vrstu emocije. Gledao je u nju, formalno prateći ritam. Već joj je išao na živce.

„Ne bi smjela da ideš van sale, zar nisi slušala razgovor?" - upitao je, dubokim, zrelim glasom i prijekorom. Ona je ćutala, ne znajući šta je sve vidio izvan ovog dijela.

„Ova dvojica su moj posao i trebaš da ih se kloniš, Beatris. Osim ako nećeš da ti kupim ostatke usput." - šokirana i razrogačenih očiju, pokušala je da odgovori: „Mislim da će to ići drugačije nego što ste zamislili." - nastavila je da pleše. Polako je ulazila u štos, dok joj je haljina lepršala i kosa nestašno prilazila licu.

„A to je zbog?" - upitno će, a ona se osmijehnu gorko pri završetku plesa. Poklonivši se, ni nemajući pojma da će ovo biti ovakva vrsta žurke i plesanja, bezmalo se prepala kad je čula aplauz ostalih. Mada, na to se nije obazirala. Gledala je dotičnog direktno u oči, pokušavajući da zapamti to lice. Bilo je savršeno da se udari i time poremeti balans koji je ovaj držao, kako joj se činilo, u šaci.

„Rekao si da treba da ih se klonim. Poslušaću te. Tako da smatram da je nepotrebno da bilo koju informaciju čuješ od mene." - nadjačavajući zvižduke i aplauz reče, povlačeći se u masu i odsutno dolazeći kod Eme, koja joj je pružila piće. Pričala joj je nešto na uvo, ali je to bilo uprazno. Nije se skoncentrisala ni na šta rečeno. Pratila je tu tajnu sjenu kako vješto napušta dvoranu, gubeći joj se iz vida. Sa druge strane je vidjela Pakstona kako je upozorava pogledom. Definitivno je znao da se nešto desilo. A ako nastavi da se ponaša kao snob, znaće tačno i šta te je nabacila usiljen osmijeh, praveći se da uživa u ostatku večeri, ne znajući da je ovo tek početak.

Konačno malo misterije. Uživajte :)