𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Sedamnaesto poglavlje

[ BEATRIS ]

Te noći razočarano pođoh kući, ne znajući ni vlastitu svrhu. Sve oko mene je bila obična iluzija, a ja sam bila njen neraskidiv dio. Spona između života i smrti. Između sebe i Zejna. Nezamisliva je činjenica da nekoga više neće biti u budućnosti, a otvoreno vam to prizna. Koliko god se poznavali sa tom osobom, nemoguće je da njenog prisustva više ne bude. Opet slijedi navikavanje, samo na njeno odsustvo. Mirimo se sa sobom i vlastitim porivima koji nimalo nisu dobri. Ne znamo kuda da idemo. Koga da slijedimo i kome da vjerujemo. Možda, kada se sve sagleda najedno, ovo i treba da bude moj život. Nesrećan, napet i okončan. Praćen iznenađenjima i oholim stvarima na svakom ćošku.

„Vježbam za pakao." - rečenica je koja mi se stalno mota po glavi. Ne mogu da spavam. Da jedem ili se pomjerim iz kreveta. Gledam u plafon i nimalo mi nije jasno šta se dešava. Čemu sve ovo? Da li je sve samo ružan san? Dvije nedelje je prošlo od tog saznanja. Nismo se često viđali. Nisam izlazila iz sobe, osim kada je nužno. Obično me je kućepaziteljka obilazila. Zejn je pokušao da priđe iz više puta, ali nisam imala snage da ga pogledam u oči. Znala sam, ako nam se pogledi sretnu, da ću ponovo početi da slabim pred njim. To nisam željela. Ako išta, praviću se da sam stopljena sa ovom prostorijom. Kada je teško, najlakše je izboriti se sa tom težinom tako što ću neutralisati njeno dejstvo, stapajući se s njom.

Boljelo me. Toliko prolivene krvi i ucjena za moj život, bijega od stvarnosti kojoj pripadam skoro osamnaest godina. Sve se promijenilo u toku noći. Srce je imalo da mi eksplodira. Molila sam osoblje za pomoć, ali niko nije želio da me sluša. Svi su bili potčinjeni Ledžeru. Njegovim naredbama. Za njih sam bila niko i ništa.

„Gospođice, završavam smjenu. Treba li vam nešto?" - upitala me je žena osrednjih godina, koja me je nudila da jedem i pijem. Koja mi pere odjeću i pozdravlja me majčinskim osmijehom. Suviše lijepo i u istu ruku nostalgično.

„Ne treba. Hvala Vam!" - nastojala sam da zvučim normalno. Staloženo i kao da me ništa ne pogađa. Međutim, moje lice tako nije izgledalo. Podočnjaci, suva usta i izomorene oči su kontrirale moju smirenost.

Zatvaranje vrata. Nagla tišina i ponovan osjećaj krivice u njenim grudima. Sjeća se, kako ga je jednom vidjela u šorcu. Par puta je bio i bez majice, a ožiljcima nije posvetila dovoljnu pažnju da ih vidi. Svjetla skoro i da nije bilo. Vješto je pravio takve pokrete da se zadnja strana zgloba ni ne vidi.

„Da sam samo okrenula ruku..." - ponavljala sam u sebi, zabijajući glavu u već mokri jastuk. Rijetki su momenti kada Zejna mogu vidjeti bez ičeg na sebi. Na primjer, uvijek je spavao u majici dugih rukava. Nosio je košulje i sakoe, odijela šivena tako da se malo šta može vidjeti ispod njih. Bila sam pod pritiskom zbog vlastitog života da nisam obraćala pažnju na njegov. Gadila sam se samoj sebi. Još više mi se gadilo što ne da da mu pomognem. Bespomoćno ležim i moj život nema nikakvu funkciju osim te. Ljetnju školu sam prekinula načisto. Možda je to glavna greška koja mi se ikad desila. Da je nisam počela, skoro pa bih i zaobišla Pakstona. Izlazila bih sa majkom. Provalnik nas ne bi zatekao kući. Ne bih razmišljala o tome kako je Pakston, pored onako časne porodice, zapravo licemjernik i izdajica. Neko kome nisam ni značila.

Moje misli prekida kucanje na vratima. Nasilno, glasno kucanje. Sumnjivo do te mjere da sam kao oparena ustala, idući ka zvuku. Sa sobom sam uzela nož, pa provirila kroz špijunku. Na vratima nije bilo nikog.

Počela sam i da haluciniram.

Ostavivši nož na svoje mjesto, spazila sam Grejs kako patrolira pored bazena, sa sve lampom u ruci. Tejlor je bio sa djetetom i ženom. Porodila se skoro i ne ispušta iz ruku Selenu. Obećao je da će doći da bih vidjela bebu, čemu sam se neizmjerno radovala. To je jedna od rijetkih, dobrih vijesti koje sam čula u skorije vrijeme.