Danas je trebalo da bude taj dan. Trodnevni izlet u Longvju i predah od svakodnevnice. Bez prijatelja sa kojima bi dijelila sobu ili sjedište u autobusu, prazninu je upotpunjavao ranac sa svim potrepštinama i novcem koji se nalazio u džepu. Puštene kose, čije je nestašne pramenove sklanjala iza uva, u trenerci i topu, udobno se smjestila i gledala kroz prozor. Polaznika je bilo više nego što je mislila da će biti. Među njima se nalazio i Pakston. Na njega nije ni mislila od onda. Smatrala je da treba da ga zaboravi, koliko god joj se to nije sviđalo. Prijatelji su i toga treba oboje da se drže. Uostalom, sjedio je sa njoj nepoznatom djevojkom i to je udaljilo još više. Mada, koliko god poricala, tu je glavnu ulogu igrala njena tvrdoglavost koje nikako nije mogla da se odrekne.
„Kako su svi na broju, krećemo. Smještaj je dobro opremljen, pa ste u mogućnosti da budete sa koliko god osoba željeli. Ako budete nemirni, odvojićemo vas." - oglasila se žena koja ih je vodila, a potom se motor začu' i krenuše. Autobus je bio polu-prazan. Imalo je još mjesta i to je čudilo. Sigurno su usput kupili polaznike još neke škole. Ili pak narod koji je takođe išao do Longvjua.
Ne prođe mnogo, njihovo stajalište je bilo kraj ljudi koji joj nisu bili poznati. Izgledali su imućno. Prefinjeno i vještački. Beatris je osjetila nagon za povraćanje. Nadala se da će je zaobići u širokom luku. Ulazeći unutra, svi su počeli da zauzimaju svoja mjesta. Nikome od njih se nisu ni javili. Štaviše, izgledalo je kao da se međusobno preziru, a njoj priča koja stoji iza toga nije bila poznata. Jedino je mogla da gleda i nagađa, a od toga nije imala ništa.
„Je li ovo mjesto zauzeto, mademoiselle?" - oglasio se plavokosi dečko, francuskog naglaska i svijetlih očiju. Sklonila je ranac i bez riječi ga pustila da sjedne. Krijući je gledala kako sjeda i stavlja svoje stvari među noge.
„Jesi uzbuđena zbog putovanja? Naša škola putuje sa vašom dugi niz godina." - reče on, a ona nastavi da gleda kroz prozor.
„Nisam znala. Sve i da hoću, ne mogu biti uzbuđena. Porodični problemi." - kratko je odgovorila, a on udahnu s težinom. Preko puta njih je sjedjela djevojka tamnog, divnog tena i tamne kose koja je dosezala do ramena. Izgledala je kao da nije srećna što je pošla. Ubrzo će se i ona osjećati tako, mislila je.
„Kakvih problema?" - zapitkivao je, a ona prevrnu očima.
„Ne bih o tome." - jasno će dati do znanja, ali plavokosog to nije zanimalo. Očigledno je bio znatiželjan. A i uporan.
„Kako se zoveš, onda?"
„Beatris." - nakon toga, on zviznu tako glasno da je privukao pažnju svih prisutnih. Naježile su joj se dlake na potiljku. Ovo zasigurno nije išlo na dobro.
„Ti si djevojka kojoj su ubili majku. Ljudi, s nama je Beatris Kolins!"- izgovorivši to, ona krenu da ustane i sjedne negdje drugo, ali je on uze za struk, tako da padne njemu u krilo. Oči su je pekle i jedva je disala. Zamahnula je rukom put njegovog lica i ostavila crven trag na obrazu.
„Nemaš pravo da pričaš tako o meni. Sad ustani i sjedni negdje drugo." - nakon te izjave, pokupio je svoje stvari i prezrivo je pogledao. Nalet adrenalina natjerao je da ga udari. Plašila se da su to vidjeli svi, uključujući i osobu koja je glavna i vodi ih na izlet. Bila je u pravu. Zaputila se ka njima, sa rukama na bokovima.
„Lukase, šta se ovo dešava? Jesi dobro?"
„Beatris me napala, a samo sam se sažalio nad njom." - izigravajući žrtvu i time manipulišući, ona krenu da se pravda i pita je kako nije čula šta je rekao, ali joj ne onda jedna stvar kliknula.
Oni su đaci iz ugledne škole. Moraju da prikriju bilo kakav incident i ova predvodnica je to dobro znala, stoga svjesno staje na njegovu stranu.
„To nije bilo sažalijevanje. Prestani da budeš takav idiot i ponašaj se." - sa gnjevom izgovori, pa doda: „Više mi ti ličiš na osobu bez roditelja nego ja sama."
To je bila kap koja je prelila čašu. Gurnuo je tako da se zateturala unazad, dok su ostali preko sjedišta pratili tok događaja.
„Mislim da je vaš posao da zaustavite nasilje kada ga vidite, Jasmin." - oglasila se djevojka koja je sjedjela preko puta njih, a ona se zabezeknu. Nije očekivala da će nepoznata stati na njenu stranu. A još manje je očekivala Pakstona kraj nje, kako je čvrsto hvata za struk i pribija uz sebe.
„Ako ne ga obuzdate sami, moraću ja." - rekao je ljutito i sa mržnjom u glasu. Već je izgubila želju da ide. Malo joj je falilo da otvori vrata i ode kući.
„Vratite se svi na svoja mjesta. Lukase, na sljedeću stanicu izlaziš i ideš kući."
„Ali..." - krenu nešto da kaže, alo ga Jasmin ućutka.
„Nemaš izbora. Ranac je iza tebe. Kad se budeš ponašao, ići ćeš." - nakon tih riječi, on uze svoje stvari i pokušao još jednom da joj se unese u lice, ali ga Pakston uhvati za vrat i pogura naprijed.
„Daješ momku koji sjedi sa drugom da te brani. Jadno." - bile su njegove posljednje riječi, nakon kojih je makla njegovu ruku sa svog struka i ćutke sjela nazad. Bila je napeta sve dok nisu nastavili s vožnjom i ispratili Lukasa na idućoj stanici. Zatim je zaspala, sa sve suzom koja je neprimjetno i bolno klizila niz obraz.
Nastavak je konačno tu. Nadam se da vam se sviđa. Polako moram da dodajem zapete u svako naredno poglavlje ;)
ESTÁS LEYENDO
𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬
Misterio / Suspenso„Uvijek sam znala da smrt ima poznato lice, ali ne i tvoje." Nakon burnog ljeta u Džefersonu, Beatris Kolins nije posjećivala to mjesto dvije godine. S druge strane, narod se nakon ubistva tinejdžera povukao i postao svjestan jedne činjenice - da ni...
