𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Trinaesto poglavlje

Brza vožnja. Naglo skretanje i nošenje. Toga je jedino bila svjesna, dok je neko nije spustio na krevet i počeo da skida natopljenu majicu, gledajući ranu zadobijenu ubodom. Počela je da se gubi. Nije znala da li sanja ili je budna. Nalazila se između sna i jave. Tame i svjetlosti.

„Moraš da ostaneš budna." - naredio je neko napeto, počevši da joj briše ranu alkoholom, što je potpuno razbudilo i natjeralo na glasni, bolni vrisak. Počela je da se odmiče i stiska posteljinu, ne znajući koliko će ovo morati da trpi. Plavokosi je uzeo za ruke, jako ih stegnuvši. Gledao je prodorno i krajnje nestrpljivo.

„Ako ne želiš da iskrvariš, dopusti mi da ti pomognem." - kratko će, a ona otrgnu njegove ruke sa svojih. Prezrivo ga je posmatrala, ali onda popusti. On joj je spasio život. Štaviše, i dalje pokušava. Stoga, vratila se u ležeći položaj i trpjela nadolazeće bolove. Imala je osjećaj da će da povrati. Taman kada je pomislila da će tako i biti, on odloži konac i krpu kojom je brisao krv te se obrisa po čelu onakvim tempom kao da je popravljao auto. Opušteno se skidajući, uvidjela je mnogobrojne tetovaže po rukama i ledjima, kao i stomaku. Bio je lijepo građen. Istreniran i u formi. Primjetivši da blene poput teleta, nasmija se.

„Ko bi rekao da će se na tvom licu pojaviti osmijeh."

„Ne uzimaj to zdravo za gotovo." - kratko će, vrativši se starom ponašanju. Beatris, tek tada primijetivši da je samo u brusu, pokri se pokrivačem do nje. Blago crveneći, okrećući se na drugu stranu.

„Nisam pogledao ni jednom, tako da možeš da se opustiš." - nije znala da li to da prihvati kao olakšanje ili uvredu. Ćutala je, čekajući da uđe u kadu i krene da se kupa. Znajući da su joj stvari sigurno ostale u kolima, skupila je hrabrosti da ih uzme.

Sigurno neću uzimati robu ovog gada.

Spuštajući se i otvarajući vrata velike, luksuzne kuće, koja je bila zamračena toliko da nije vidjela ni prst pred okom, dokopala se ključeva i uzela sve što joj je potrebno, spremna da pođe.

„Veliko iznenađenje." - rekao je neko, gledajući pravo u njeno razgolićeno tijelo, bez majice.

„Zejn nije pominjao da imamo goste." - mlađi muškarac izgovori s osmijehom, krenuvši da je uzme za ruku, ali se između njih prepriječi još jedna muška figura. Zejn, kako je mogla da pretpostavi.

„Odbij, Nikolase." - prijeteći će, što natjera ovog da ustukne za korak. Izgledao je kao da ga se plaši.

„Samo polako, brate. Tvoja je." - na to je dobio šamar, koji je praćen padom na beton. Beatris krenu da ide, ali je Zejn vrati iza njega.

„Ona je sada moja odgovornost i nećeš joj prilaziti. Dobro znaš za šta sam sposoban." - to je bio kraj njihove konverzacije, koja je natejrala crnokosoj jezu od glave do pete. Uzevši njen ranac sa stvarima, vodio je nazad ka kući, koju je dobro zaključao te unio šifru za dodatno obezbjeđenje. Bacio je njenu robu na pod u dnevnom boravku, koji je, čim je upalio svijetlo, dobio potpuno novi izgled. Cijela kuća je bila u staklu. Namještaj je bio nov, a kuhinja do njega ogromna. Napolju se vidio i bazen sa svega par ležaljki. Gdje god su otišli, nije joj ništa falilo. Uprkos svemu oko nje, osjećala se sigurno. Ne zbog smještaja, već zbog neznanca koji je spasio. Međutim, nije mu vjerovala. Ili makar nije željela da ponovo bude povrijeđena.

„Ti si Zejn?" - klimanje glavom je potvrdilo njeno pitanje. Po izgledu, bio je izuzetno mlad. Imao je siguran stav i opasan, misteriozni pogled. Na rukama su se ocrtavale vene, dok je na ramenu i obrazu imao izuzetno duboke ožiljke.

„Opet buljiš." - upozorio je, a ona pokaza ka čemu je gledala. Tada uzdahnu, kao da se dosađivao, pa reče:

„To nisu jedini ožiljci. Gdje god vidiš tetovaže. nalazi se makar jedan." - zinula je, ostavši u čudu. Na sebi je imao itekako puno tetovaža, što je značilo da je mnogo puta bio izložen opasnosti.

„Koliko godina si imao kada si dobio prvu, ozbiljnu povredu?" - upita obazrivo, a on joj se približi.

„Ne očekuj da ću odmah da ti se povjeravam. Čim završim sa poslom, ti ideš da se snalaziš sama." - čuvši da će ponovo ostati sama, spusti glavu, blenući u pod.

„Koliko bezosjećajnosti ima u tebi, a? Pokušavam da uspostavim normalnu konverzaciju sa tobom, dok ti i dalje držiš ulogu nekog profesionalnog ubice." - spremna da krene ka spratu, zastala je. Okrenula se ka njemu, posljednji put za ovo veče.

„Nemam kuda da odem. Majka mi je ubijena. Tata ima drugu ženu i dijete. Ujak je pokušao da me siluje kada sam imala pet godina, što je razlog mog ne dolaženja kod dalje rodbine." - otvarajući staru, skoro zaboravljenu ranu, stresla se. Kada malo bolje pogleda, njeno cjelokupno djetinjstvo je bilo upropašteno i slomljeno. Skoro pa jadno. Nije navikla ja zdravo okruženje. Majka je bila jedina figura koja je zapravo ostala uz nju, do sudnjeg dana.

Uvidjevši da već nekoliko trenutaka samo stoji u mjestu, pribrala se. Pošla je u sobu, počevši ponovo da jeca. Nije znala šta će od svog života.

Šta mislite o dosadašnjoj radnji? Nadam se da uživate <3