𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Petnaesto poglavlje

Grmljavina. Kišni dan, isuviše mračan da bi iko mogao da ustane. Hladna postelja i svjež vazduh koji je dopirao s polu-otvorene terase. Njeno tijelo na nečemu tvrdom, a ujedno udobnom, toliko da nije mogla otvoriti oči. Blago češkanje po kosi, koje se prekinulo čim je počela da se pomjera, dolazeći u realnost. Našla je sebe na Zejnu, koji je i dalje spavao. Jednom rukom je držao pištolj na podu, dok je drugom uhvatio nju oko donjeg dijela leđa. Polako je pokušala da ustane, ali su plavokosom refleksi proradili i odmah je bio budan. Dovoljno je bilo da vidi u kakvom položaju su zaspali. Pustio je iz svog naručja, odloživši pištolj u fioku. Kako se mnogo čega nagledala u posljednjih par nedelja, taj prozor je nije strašio.

„Imam posla, pa neću biti kući do ponoći. Tejlor i Grejs će te čuvati dok me nema." - znajući da mu poslovi sigurno nisu čisti, već krvavi i rizikujući, poručila mu je:

„Pazi se." - na šta je on odgovorio: „Uvijek se pazim." - nakon čega joj je uputio opušten smješak. Taman su krenuli da izlaze iz sobe, kada se pred vratima pojavila žena u ranim tridesetim, crvene kose i svijetlih očiju. Pogledala je Beatris podozrivo.

„Ovo je Grejs. Ona će te čuvati sa kolegom. Budi dobra." - izgovorivši zadnju rečenicu, namignuo joj je, te otišao ka svojoj sobi da se spremi. Tris je krenula ka kuhinji, ali joj crvenokosa prepriječi put.

„Zejn nikada nije dovodio djevojku kući." - prosikta kroz zube, sa vještačkim osmijehom.

„Molila bih te da se držiš podalje od njega, za opšte dobro. Ti čak nisi njegov tip." - čuvši ove riječi, uhvatilo je nasilan, glasan smijeh. Međutim, pokrila je usne rukom i pribrala se.

„Skroz je tvoj. Nema potrebe za prijetnjama. Čak sam i ja to prerasla." - zakačivši je ramenom, nastavila je da ide do željenog mjesta, priželjkujući da pojede nešto. Nije ni stigla do dolje, osjetila je privlačan miris kako se širi prizemljem. Na stolu već bješe postavljen doručak.

„Dobro jutro, gospođice Kolins. Ja sam kućepaziteljka gospodina Ledžera. Osjećajte se slobodnom da me pitate šta god želite." - zbunjena, klimnula je glavom, zauzevši svoje mjesto za stolom. Nije znala za šta prvo da se dohvati. Stomak joj je krčio i imala je da povrati od gladi. Zejn je u međuvremenu sišao, obučen u bijelu košulju, sa svega otkopčana dva dugmeta. Taman je zagrizla jednu od palačinki, kad je mislila da će se ugušiti. Morala je da prizna da je izgledao i više nego dobro. Tetovaže, kao i pločice ucrtavale su se kroz proziran materijal košulje, dajući ostalima povod da bace pogled. Grejs je bila među prve redove. Njen pogled je šarao od njegove plave kose pa do tijela, sve do samoga poda. Zejn je primijetio crnokosin gadljivi pogled, te ga pratio, sve dok nije vidio da gleda u crvenokosu koja ga je bez srama odmjeravala.

Ne rekavši ni riječ, napustio je prostoriju i jedino što se čulo nakon toga bila je škripa guma, koja je bila sve dalja i dalja.

***

Većinu dana je bila u dvorištu. Razgledala je imanje, ne znajući ni sama gdje su se tačno nalazili. Oko njih nije bilo naroda. Kola takoreći nisu ni prolazila ovim putevima. A kako je otkucalo pola dvanaest, Tejloru je dala znak da hoće unutra. Prije nego što je ušla, Grejs je uhvati za ruku.

„Tejlore, ja ću završiti smjenu. Ti možeš ići."

„Zapravo, voljela bih da on ostane do kraja. Ti možeš kući." - nije željela Grejs blizu sebe. Imala je nešto u svom pogledu; krajnje zlo i nedefinisano. Znajući da nema šta dalje da se raspravlja, uzela je svoje stvari i pošla. Tejlor je na to ćutao, radeći svoj posao. Davao joj je prostora. Nikad nije bio blizu nje. Nije htio da je guši.

Koristeći to, navukla je spavaćicu. Provela je cijeli dan u pidžami, da bi se sad presvukla u drugu, lepršavu i kratku. Njena duga, talasasta kosa padala joj je na leđa, dok su joj oči bile široko otvorene. Spavanje je vratilo među žive. Vidjevši na satu da je prošlo dvanaest, počela je da gricka usnu i nestrpljivo šeta po sobi. Već je trebao da dođe.

„Tej..." - izusti da ga zovne i pita gdje je, kada na kroz prozirno, veliko staklo ne spazi Grejs kako se ljubi s nekim u autu. I to u istom u kom je nju Zejn vozio, tako da je znala ko joj je bio partner. Živčano je lupila šakom o zid. Nervirala je činjenica štoje Grejs dobila ono što je priželjkivala otkad zna za sebe. Ili makar otkad radi za Zejna. Onakva sorta djevojaka to ne bi trebala da dobije ni u ludilu, a opet, ona jeste. Svi koji su bili sa njom tog dana završiše smjenu u pođoše kući. Crvenokosa je izašla zadovoljna iz auta i ušla u druga, takođe se udaljavajući od imanja. Tada su im se pogledi sreli. Beatris, zbunjena i ljuta, i Zejn, opušten i bezosjećajan. Sišla je da mu otvori vrata, da bi ga već zatekla unutra. Nije mu se ni javila. Primijetila je da ima par ogrebotina po licu i flešku u ruci. Možda je mislila da će proći i uspjeti da glumi nedodirljivu, ali je njegov glas raspameti.

„Čemu takvo ponašanje?" - upitao je, skidajući košulju i brišući lice.

„Prilagođavam se tvom." - kratko će, ponovo spremna da ode gore. Međutim, njegova ruka je satjerala uza zid.

„Vidim, smeta ti ono što si vidjela maloprije." - izjavio je, dirajući joj prstom bretelu spavaćice. Ispustila je blagi uzdah.

„Ne smeta mi. Radi šta god želiš." - pokušala je da zvuči pribrano, ali je on nastavio da je dodiruje, spuštajući ruku na njenu. Išao je polako, po pristojnim mjestima, pazeći da se ne osjeća neprijatno.

„Tvoje tijelo mi ne govori tako." - prekrstila je noge i uhvatila čvrsto njegovu ruku, odvojivši je od sebe.

„Tim rukama si dirao Grejs. Odbij od mene kada imaš posla sa takvom prostakušom. Po njenim riječima, ja nisam ni tvoj tip." - s mržnjom u glasu reče, te uze flešku koju je prije toga položio na sto.

„Ulazim u trag Džou Daglasu." - odgovorio je na njeno nepostavljeno pitanje, pa uzeo laptop na kome su se učitale slike Daglasovog kretanja, kao i Pakstonovog. Na svu sreću, nisu umakli nigdje dalje od Džefersona. Makar je mislila.

„Daglas i Pakston sarađuju zajedno. Moja jedinica i ja imamo par teorija, ali to strogo mora ostati tu."

„Sajmon ih spaja." - time je zainteresovala njegove uši. Prisjetivši se Hedersona, nije znala odakle da počne. Jednostavno je imalo mnogo toga da se kaže.

„Bio mi je prijatelj. Dok nije odlučio da postane opsjednut svim i svačim što uključuje mene. Ali se uvijek činilo kao da to radi na silu. Njega je teško zamisliti kao nekog... nasilnog."

„To je tinejdžer koga je Pakston ubio i odležao samo dvije godine?" - klimala je glavom, do tog momenta vjerujući da je to bila samoodbrana. Da je pokušao da zaštiti Beatris. Polako joj se otvarala nova slika u priču.

„U dosijeu piše da se branio. Otac mu je poručnik, stoga su mu skratili kaznu."

„I to previše." - zamišljeno je rekao Zejn, gledajući u ekran laptopa, na kome su se ocrtavale slike dvojice ljudi kojima je donedavno vjerovala. Sada ih smatra strancima. Neprijateljima.

„Čini se da vode normalan život." - tješila se. Voljela bi da je tako, zaista bi. Ali, u dubini duše je znala da je to nemoguće.

„Na putu ka ovamo sam ubio troje ljudi. Svi su plaćeni da pronađu i ubiju tebe. Ovaj Daglas ima brdo para." - govorio je to staloženo, ali je nju stresla činjenica da je postala glavna meta skoro cijelog grada.

„Zejn, bojim se. Želim još da živim." - kroz teški uzdah reče, ne mogavši da dođe sebi. Bila je bespomoćna.

„I živjećeš. Pobrinuću se za njih." - pogledala ga je, iskazujući zahvalnost. Ovaj muškarac ispred nje je ubio svakog ko se našao na putu da je povrijedi. Sada je njegova krvava obaveza koju nije tražio, a opet je prihvatio. I upravo zato je unaprijed bolio njen odlazak kada sve ovo bude gotovo.

Izvolite poglavlje! Uživajte u čitanju :)