Ponedeljak. Tmurni oblaci koji su se kovitlali nad njenom glavom i puka nada da je sve ovo bio ružni san i da će opet potrčati u majčin zagrljaj pun sreće i nježnosti. Otac je, kao po običaju koji praktikuje dvije godine, ignorisao i izbjegavao i nije se udostojio da je pita kako je i kako se drži. Gdje stanuje i ima li osnovne potrepštine da jede i pije; da se izdržava i prosto živi u ovom surovom svijetu koje otima ljude do kojih joj je stalo. Smučilo joj se da Džoa svaki dan gleda samo toliko dok večeraju. Mimo posla je imao i drugih obaveza o kojima nije htio da priča, zato u to nije ni željela da ulazi, poštujući privatnost smeđokosog pod čijim krovom je bila. Njegov stan, plavih, tamnih zidova sa sve par osnovnih prostorija i policom za knjige, u njoj je počeo da budi ustajalu naviku koje je htjela da se oslobodi. Bio joj je potreban. Možda i više nego kada su pokušavali da sačuvaju živu glavu i izvuku se od neprijatljskih ruku koje su ih vukle ka dnu, želeći da pripadaju najgorem i najcrnjem krugu - da budu zarobljeni i nikad pronađeni. Naravno, kada se sve to oduzme, u tom momku, uspješnom i poslovnom Daglasu je našla utjehu i vid sigurnosti. Voljela ga je i nije dala da joj iko na ulici prigovori što se nije vratila u svoj rodni kutak i tamo započela nešto novo, daleko od ove nesreće i opšte pomame oko nalaženja krivca, koje je bilo uzaludno. Na kraju krajeva, i sami Džo je rekao da više neće biti na putu, stoga se trudila da o tome ne misli i oplakuje majku na normalan način, bez ikakve osvetoljubivosti.
„Tris." - odjednom se začu poznat glas u hodniku ljetnje škole, a ona se cimnu i zamagljenim vidom pogleda u crnokosu priliku koja je nabacila kapuljaču na glavu i tužno je posmatrala. Pakston je ovih dana bio drugačiji; trudio se da joj pomogne koliko god je mogao. Donosio joj je poslastice koje je njegova starija sestra spremala jer je radila kao novi šef kuhinje, a pored toga je znao da joj šapne odgovor ako bi je profesorka prozvala a njene misli bi zalutale na uspomene sa majkom i o davno izgubljenim lijepim vremenima.
„Pakstone, ćao." - zbunjeno reče, čekajući autobus jer je Džo bio van okruga, a napolju je pljuštala kiša. Ovo je bio prvi put da su se zapravo obratili jedno drugom mimo izjave saučešća.
„Znam da sam bio užasan na početku, ali sam ovdje jer želim da ti se iskreno izvinim. Upropastio sam odnos između nas i totalno se zatvorio u sebe. Odgurujem te po staroj, lošoj navici." - čim je to počeo da govori, ona se zarumenjela. Ne sjeća se kada je čula od Pakstona posljednji put da priča sa njom na način koji je pričao dok su se družili, a kasnije i izlazili i bili zajedno. Bila je u blagom šoku.
„Trenutno ne znam šta bih rekla. Toliko stvari se desilo, ali ću prihvatiti izvinjenje. Ne treba mi još razloga za plakanje, đa'ole." - na to se oboje osmjehnuše, a on je blago privuče ka sebi i zagrli je, tako da je bradu stavio na njen potiljak, mirišući joj kosu. Beatris je nakon dugo vremena tužno srce zaigralo od uzbuđenja. Nalazila se u rukama nesuđene ljubavi. Svog prvog dečka. Tek tad je shvatila da ne osjeća isti onaj hir i napad smijeha kao kada je imala šesnaest godina. Jezu i jako lupanje srca. Iznenadilo je što ga je povrh svega gledala kao prijatelja. Sviđalo joj se da ima druga uz sebe. Nekog ko je s njom skoro cijelu polovinu radnog dana i sa kim dijeli ni manje - ni više nego školsku klupu.
„Prijatelji?" - izgovorila je prigušenim glasom, i dalje u njegovom zagrljaju.
„Prijatelji." - ponovio je i potvrdio, odvojivši se od nje i dajući joj topao osmijeh od koga su joj se, dok su bili zajedno, pojavljivali nestašni leptirići u stomaku. Sada ga je posmatrala, ili se (bolje rečeno) trudila da ga posmatra kao druga sa kojim ima zajedničku prošlost. Potajno joj se kroz glavu vrzmao Džo, kao da je to bio neki vid upozorenja. Kao da je vrištao iz sveg glasa da ne vjeruje olako ponovo, ali se trudila da ga potisne.
Zašto mi se pojavljuje u glavi baš sad?
Nedugo zatim, grom puče i ona ustuknu za korak, ne dajući sebi da se probudi strah od munja i da preovlada njom. Nakon jednog, puče i drugi. Kiša se pojačala a uz nju i nevrijeme. Autobusa nije bilo nigdje na vidiku, a kada se okrenula da vidi je li Pakston još uz nju, nije ga bilo. Tama je uvukla u sebe i gutala, uzimajući djelić po djelić njene duše i kidajući je na paramparčad.
„Pakao će biti okretnica za tebe, love." - čula je Sajmonov glas kako je tepa, dodirujući je svuda po tijelu.
„Ostala si sama. Čak su i majku oduzeli od tebe, ali ti mogu pomoći da joj se pridružiš." - nije čekao da ona išta kaže ili se odbrani od provokacija i opšte obmane, izvukao je nož i prerezao joj grkljan. Krv je lila poput tadašnjeg vremena, a ona nije imala snage da kaže ni jednu jedinu riječ. Tonula je polako i bolno, bez ikoga da joj pritekne u pomoć, shvativši da je njena majka doživjela istu takvu smrt. Bez igdje ikog. Dijelila je prostoriju sa hladnokrvnim ubicom, a onda ostade sama da trune i sa zadnjim izdisajem napusti ovu zemlju, a ponajviše njeno dijete. Svoju Beatris.
„Zalutala si." - oglasi se njen tamnokosi drug, a ona se pribra i uspravi. Nije znala da može da odluta ka noćnim morama i kada je skroz budna. Valjda je to bilo od nedovoljno sati sna. Od nesreće pomiješane sa strahom i tugom. A ponajviše od nezadovoljstva same sebe. Sada zasigurno nije imala nikoga bližnjeg. U srećnoj priči o zdravoj porodici, na kraju ostade siroče koje živi pod tuđim krovom. Bez ikakve nade za sjutra, preksjutra, pa čak i za par godina. Bez nade, kako je mislila, ostatak svog života.
Novo poglavlje nakon dosta vremena <3
Uživajte!
VOCÊ ESTÁ LENDO
𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬
Mistério / Suspense„Uvijek sam znala da smrt ima poznato lice, ali ne i tvoje." Nakon burnog ljeta u Džefersonu, Beatris Kolins nije posjećivala to mjesto dvije godine. S druge strane, narod se nakon ubistva tinejdžera povukao i postao svjestan jedne činjenice - da ni...
